ČOVJEK  RENESANSE

Da li ste se ikada osjećali nemoćno? Ne znate kako dalje? Šta slijedi? Potpuno ste izgubljeni u prostoru i vremenu? Imate osjećaj da ne pripadate ovoj sredini, da vas niko ne razumije? Da li ste ikad osjetili otuđenost? Niste u stanju da nađete isti jezik sa drugima? Isti put sa drugima? Vaše razmišljanje okruženje osuđuje, ili nemate nikoga kraj sebe da ga cijeni, poštuje, podrži?

Čovjekova psiha je ta koja pokreće čovjeka na svoje ponašanje, razmišljanje, gledište na svijet... A vrijeme, istorija, učinili su da dođe do drastičnih promjena, kako u samom razvoju tako i u čovjekovom umu. Da, istina je da je čovjekov um pokretač čitavog društva, evolucije, novih ideja. Jer, čovjek je veza između prirode i društva. Upravo čovjek daje prirodi moć stvaranja, moć novih ideja, inovacija.  Da bi razumjeli stvarnost moramo razumjeti ideju koja je u toj stvarnosti. A naša sadašnjost je upravo posledica vječnih ideja.

Kako je sve počelo? Kada je došlo do tog preokreta ljudskog uma , do “ponovnog rađanja”? Odgovor na ova pitanja nalazimo u periodu renesanse, periodu svjetske istorije koji je vrlo malo trajao ali koji nosi značajne i brze promjene kako u čovjekovom obrazovanju, tako i u njegovim ulogama i djelatnostima kojima se bavio i načinu na koji ih je obavljao. Period renesanse karakteriše isključivo čovjek kao pojedinac, izdvojen iz grupe i oblikovan kao potpuno nezavisna personalnost. Na ovaj način možemo bliže prići istini. Jer kao što je rečeno mi danas živimo u posledicama prošlih događaja. Možda na taj način shvatimo i neke nama do sada nejasne činjenice, te promjenimo naše razmišljanje o mnogim stvarima koji nam se sada čine tako komplikovanim i neobjasnjivim, te počnemo drugačije da razmišljamo i gledamo na njih.

Jeste li se ikada zapitali zašto postoji razlika između muskarca i žene, kako u fizičkom tako i u psihičkom pogledu? Zašto su muškarci jače građe, sa više mišića i izraženijim crtama tijela? Zašto muškarci imaju bradu, a žene nemaju? Zašto je njihov glas mnogo dublji od ženskog glasa? Zašto žene imaju “mekše” srce od muškaraca, te su nježnije, osjetljivije, osjećajnije? Zašto je životni vijek žena mnogo duži nego kod muškaraca?

Odgovor i objašnjenje današnjih činjenica o čovjeku leži još u drevnim vremenima. Oduvijek su žene bile te koje su samo čuvale i odgajale djecu. A muškarci su bili ti koji su vodili računa o sigurnosti svoje porodice, obezbjeđivali hranu i štitili svoju porodicu. Otud objašnjenje zašto muško tjelo ima veći broj mišića, veću snagu i grubost. Dok je kod žena, posvećene svojoj djeci, došla do izražaja njihova nježnost, ljubav i brižnost. Žene su još od tada, kroz dalje vijekove imale samo tu ulogu. Čak ni u doba renesense kada je došlo do totalnog preobražaja, žene nijesu uspjele da se izbore za druga prava i promjene svoju ulogu u društvu. Renesansna žena kao da je bez lica. Uprkos borbi za bolji položaj, period renesanse ne ukazuje na nikakve promjene po tom pitanju.  Njihovo zanimanje i identitet ostalo je da se ogleda u majčinstvu. Od njih se očekivalo da njeguju svoju djecu i  obrazuju ih. Posebno žensku djecu i to do njihovog braka, a mušku do njihove sedme godine. Djeca su se u doba renesanse masovno rađala. Ovaj običaj se rodio još od ranijih vremena kada je glavni cilj bio širenje nacija, odnosno što veći broj stanovnika. Početak 15. vijeka je obilježio slučaj kada je supruga Venecijanca Franceska Marcela, rodila čak 26 djece, premašujući svaku granicu do tada. Međutim, rađanje, kolika god to bila privilegija kod žena, budilo je i strah kod majki. Smatra se da je rađanje ujedno i blagoslov i kazna i to kao posledica Evine dvoličnosti u raju. Rađanje prvog djeteta je čak ponekad izazivalo bolesti, pa i smrt. Pamti se slučaj kada je rođenje prvog djeteta, jednu Engleskinju, gurnulo u šestomjesečnu depresiju te je zatim uslijedila njena smrt. U zimu 1774. godine je čak uslijedila porodiljska groznica koja je opustošila jednu edinbursku bolnicu i u roku od 24 sata zarazile su se sve žene koje su se tada porađale i nakon toga umrle. 15. vijek takođe karakteriše period kuge, virusa, turbekuloze kao i gladi, pri čemu je 30% djece umrlo. I Magdalucija, supruga Franceska Marcela, koja je rodila 26 djece je izgubila trinaestro. Tako da se bez sumnje  može reći da su za renesansne majke,  novorođenčad bila samo privremena bića kojima se pružala privremena pažnja.

Broj nataliteta se od vremena renesanse do današnjih dana masovno smanjio. Mnogi su razlozi koji uticali na ovu činjenicu. Oduvijek je postojala ideja o brojnosti porodice kao i o što većem broju muške djece radi nasledstva bogatstva, znanja i moći. Međutim, danas nije toliko zastupljeno takvo razmišljanje iako i dalje postoji porodica koji “pate” za sinom radi nastavljanja svoje loze. I danas su majke usredsređene na svoju djecu stim što one imaju mnogo veću slobodu, nego u vrijeme renesanse. I priroda je odigrala svoju ulogu po tom pitanju. Dok su majke svoju djecu, u doba renesanse, dojile od 18 do 24 mjeseca, u današnje vrijeme se dojenje prirodno ograničava do otprilike 8 mjeseci. Međutim, bilo je i slučajeva iz gradova renesansne Evrope, gdje su žene odbijale da doje svoju djecu, iako se to smatralo grijehom. Dešavalo se da su ženama ponekad i protiv svoje volje muževi zabranjivali izgled majke koja doji. U tim slučajevima, djeca bogatih hranjena su iz grudi siromašnih koje su često ostajale bez svoje djece ili imale dovoljno mlijeka za čak nekoliko beba. Međutim, zbog pogrešne njege, u rukama seoskih dojilja je umrlo mnogo djece, vjerovatno zbog odsustva majčine ljubavi. Čak se dešavalo da bi dojile same ubijale tuđe dijete, i to najčešće pri spavanju. Pretpostavlja se da je to bilo iz zavisti što njihovo dijete nije preživjelo. Možda su dojilje, na nekin način, i zlostavljale djecu koja su im davana na staranje, što je vodilo ka umiranju U Firenci u 15. vijeku se čak bilježi stopa smrtnosti djece između 25% i 60%. U antičko doba je to bio uobičajen način za smanjivanje stanovništva, posebno ženskog. Međutim, u vijekovima hrišćanstva čedomorstvo je bilo zabranjeno i osuđivano smrću. I upravo su mnoge žene doživjele ovakvu sudbinu, jer je čedomorstvo bilo glavni uzrok pogubljenja renesansnih žena.

Sudbina mnogih renesansnih žena nije išla baš kao po loju, osuđene samo na majčinstvo, svoju sreću nijesu mogli da pronađu ni u partnera. Druga priča je pričana u tom vremenu nego danas. Danas brak predstavlja prvenstveno prijateljstvo, međuzavisnost, međusobnu naklonost i poštovanje. Međutim ovaj oblik porodičnog zajedništva se razvio tek u predmodernom periodu. U doba renesanse su bili u pitanju ekonomski interesi pod pritiskom roditelja kojima je miraz koji se isplaćivao mužu igrao veliku ulogu. Ovakav oblik se u današnje vrijeme još uvijek može sresti uglavnom u islamskoj kulturi. U slučaju kada je dolazilo do odbijanja udaje za izabranika svojih roditelja, kćerka bi bila prognana, tako da su bili rijetki takvi slučajevi. Opravdani razlozi za poništavanje i razdvajanje braka mogli su jedino biti krvno srodstvo, preljuba ili ponekad i nasilništvo muža. U doba renesanse se takođe probudio patrijahalizam kao i model gdje je žena potcinjena autoritetu svoga muža.

Sve ove činjenice dovoljne su nam da zaključimo da je žena u doba renesanse potpuno gubila svoj identitet u bračnoj vezi, potčinjena volji drugih, kako u svojim društvenim odnosima tako i od strane muža od kojeg je bila zakonski i ekonomski zavisna.

Pored odgoja djece, žene su takođe imale obaveze u domaćinstvu ili u sklopu porodične zajednice. U Francuskoj, u najnižim staležima, djevojčice su takođe bile žrtve  obavljanja mnogih poslova, dok su dječaci nasleđivali ono što je imalo da se nasledi. Za mnoge siromašne žene jedina mogućnost je bila prostituisanje, što je takođe predstavljalo oblik ženskog rada. U srednjem vijeku se prostitucija trpjela, dok je u doba renesanse prihvaćena, odnosno institucionalizovana, tako da su prostitutke stekle izvjestan status. Ovaj oblik ženskog rada nije bio mnogo razvijen u dijelu Evrope kao u raskošnim gradovima Italije. Čak postoji podatak da je od ukupnog broja stanovnika Venecije (100000) u 1500. godini, gotovo 12000 bilo prostitutki.

Ženski svijet je, zaista bio jako ugrožen, čak do te mjere da se ženskom djetetu nije radovalo, te je u samom startu bilo nepoželjno. A upravo zbog velikog broja ženske populacije muškarci srednjovjekovnog hrišćanskog svijeta podigli su ženski manastir. U doba renesanse u 15. vijeku u Italiji, oko 15% svih žena bile su kaluđerice ili su živjele u manastirima. Bilo je onih koji su odlazile dobrovoljno u manastir u potrazi za svetačkim životom, međutim bilo je i onih koje su prisiljavane radi ekonomskih razloga. Međutim, mnoge žene su tragale za mirom  i dostojanstvom u religioznom životu. Možda su upravo na taj način nalazile svoju sreću, poštovanje i osjećaj priznatosti. Među ženama koje su napredovale u crkvenim redovima renesanse ističe se, sveta Katarina Sijenska iz 14. vijeka. Kada su obične zene svojevoljno pristupale manastirskom životu i ostajale u njemu, one bi se zatvarale i povlačile u sebe unutar zidina manastira. Žene koje nisu bile u manastirima iz različitih razloga, a željele su to, imale su druge mogućnosti da izraze svoju vjeru izvan manastira, kao na primjer klecanje satima na trgu ili u vidu pružanja dobrotvornih aktivnosti. Međutim, žene koje su bile izvan manastira a nijesu imale želju za religioznim životom, u renesansno doba su smatrane vještivama. Smatra se da je vještičarenje nastalo u Alpima u 16. vijeku, takođe se smatralo da su žene više sklone da budu vještice upravo zbog njihove slabosti, neinteligencije i lakovjere. Od 1480. do 1700. godine više žena je usmrćeno zbog vještičarenja nego zbog svih ostalih zločina zajedno. Među Italijankama nije bilo mnogo vještica, ali su one zato osuđivane za druge zločine vezano za crkvu. Tačnije, one su uglavnom bile podložene protestantizmu.

S druge strane, u periodu od 14. do 19. vijeka, do izražaja dolazi visoka renesansna kultura Evrope, koja se ogledala kod žena koje su težile ka vršenju vojne i političke vlasti. Velika važnost se pridavala obrazovanju žene i to u pogledu umjetnosti i književnosti. Žene iz višig staleža, obrazovale su se kombinovanjem formiranja karaktera i učenja ručnog rada, dok su neke djevojke išle u školu da bi naučile da čitaju. Međutim, primarni cilj ovog programa nije bio da se žena obrazuje za stručnost, već da se obrazuje kao dobra majka. U nekim mjestima je obrazovanje bilo isključivo elementarno uz minimalna uputstva za čitanje i pisanje, dok su u nekim aristokratskim internatima, djevojke dobijale srednjoškolsko obrazovanje. U 17. vijeku se posebno razvila ova protivreformacija. U Italiji, 15. vijek je obilježio čudo renesansne kulture – učena žena sa pravim latinskim obrazovanjem. Ova Italijanska pojava obrazovane žene je donekle ponovljena u Njemačkoj, Francuskoj i Engleskoj. Uprkos steknutom znanju, od žene se isključivo zahtijevalo da time zabavlja članove porodice i posjetioce, kao i da privuče odgovarajuće muževe.

Da li je je na ovaj način ženski svijet postao cjenjeniji? Je li žena uspjela da se djelom izbori za lična prava? Da li je tada uspjela bar malo da umanji tu razliku između muškog i ženskog roda? Žena se neprestano borila za svoju ulogu u svijetu. Srednjovjekovni period obilježio je žensko ćutanje koje joj se priređivalo. Međutim u 17. vijeku, žene su se otvorile kroz pisanje poezije i proze na narodnom jeziku. Uglavnom su pisale o porodici i Bogu. Pisale su o svojoj djeci, za svoju djecu i svojoj djeci, donosno o Bogu, za Boga i Bogu. Žanrovi koje su žene koristile da se izraze, znatno su se proširili tokom vijeka. Dugo vjekova je nastavljana stara tradicija netrpeljivosti i mržnje muškaraca prema ženama. Međutim, bili su i oni koji su ženama pružali svoju podršku. Najistaknutiji branilac prava žena da uče i napreduju bio je njemački naučnik Kornelije Hajnrih Agripa fon Neteshajm, koji je tvrdio da je jedina razlika između muškarca i žene anatomske prirode i da su svi rođeni sa istim ciljem, sa duhom i razumom.

Kako vi gledate na ovaj odnos muškarca i žene? Zar su žene krive što im je majka priroda podarila osobine koje imaju i izgled koji nose? Zar su sve žene krive što je Eva počinila grijeh? Zašto muškarci nijesu “kažnjavani”? Zar nije Adam bio veći grešnik na početku vremena ljudskog roda? Smatrate li vi da je kazna biti žena? Renesansa kao i vrijeme prije renesanse nijesu davali značaj ženskom liku osim, zadatak rađanja, ali upoređujući sa današnjicom mnogo toga se izmjenilo. I bez mišića ili brade one su uspjele da se izbore za svoja prava. Istina, da nije bila fizička borba u pitanju. Ali, zar nije biološki dokazano da je mozak kod žena razvijeniji od mozga muškarca. Oružje je u samom umu žene. I dan danas postoje razni pokreti za prava žena i dan danas nema potpune ravnopravnosti žena u odnosu na muškarce. Ali bar ima pozitivnih ishoda od tog truda. Zar biti žensko nema svoju prednost? Činjenica je da niko ne razmišlja na isti način. Ne postoji zajedničko znanje, samo individualno. Slažem se stim da žena ne treba da ima potpuni autoritet, vrijeme je pokazalo da ženama ponestaje snage. Ali isto tako vrijeme je pokazalo da je status žene napredovao, tako da će isto tako vrijeme pokazati koje će promjene da uslijede po tom pitanju. Ipak bi trebalo da ostane ponešto i za muškarce J