A.D. 33. GODINA KOJA JE PROMJENILA SVIJET

Toliko je neodgovorenih pitanja i nerazumnih činjenica zarobilo našu današnjicu...Toliki je haos u najjednostavnijim stvarima i slikama života... A još više je uzaludnih traganja za istinom, realnom stvarnosti,  traganja za vremenom ...                   

Gdje se krije tajna istorije čovječanstva, istorija nšse kulture, vjere i moći? Šta je to čovjek, duh, priroda?...  Što dublje ulazimo u odgovore tih pitanja to se sve više gubimo u besmisao svakog zaključka. Toliko je dokaza, knjiga, spisa i savremenih filmova na tu, uvijek jednu te istu, temu. Ali ipak nešto nedostaje, bar jedan red ili ona najvažnija rečenica, a možda samo tačka na kraju. Tačka kao znak da je već sve rečeno i naučeno, da nema promjena. Tačka kao jedini simbol istine bez sumnje.                                    

Vraćamo se u godinu 33.  Godina koja je značajna za mnoga dešavanja današnjice, za kulturu, politiku, književnost, religiju i ponašanje ljudi. Godina  koja je promjenila svijet!  Da li upravo ta godina krije odgovor na sva naša pitanja? Da li je baš u toj godini sadržana sva sudbina čovjecanstva, našeg postojanja, sudbina vječnosti jedne ideje, sudbina  toka ovog vremena?

Koji su to istoriski događaji  i  sudbine od istorijske važnosti koji obilježavaju 33. godinu? Ko je zaslužan za tolike promjene u istoriji, za promjene misli u vremenu? Da li je dovoljno ovo što za sada znamo? Ili se u nama budi znatiželja za što više informacija toga misterioznog perioda? Ili nas je možda strah da dođemo do nekog saznanja koji  nam može remetiti dosadašnja razmišljanja?

Pratimo događaje jednog vremena u kojem se blisko ispreplicu različite niti  i to uglavnom rimske i jevrejske. Sa jedne strane imamo vladavinu moćnog i poštovanog cara  Tiberija, čovjeka sa malo riječi ali jakim autoritetom. Dok sa druge strane imamo učenje Isusa iz Nazareta, koji se bori za vjeru i moral među ljudima. Ono što je ključno za ovaj period upravo jeste sudar ova dva istorijska pojedinca, sudar  dva svijeta, dva kraljevstva. Do čega će dovesti njihov sukob? Je li istorija i poznavanje tog vremena dovoljno jaka da nas uvede u srž te istine? Rim i Jeruzalem za to su vrijeme takođe simbolični gradovi  za istoriju Zapada i svjetske civilizacije. Pod vladavinom Tiberija, Rimsko carstvo je uspostavilo ‘rimski mir’, Pax Romana, dok je ime grada Jeruzalema značilo ‘temelj mira’. Rim je predstavljao vladavinu građanskog zakona pri čemu je postojala ideja koja je nadizala dijela loših pojedinaca, osuđujuci ih na smrt i pakao. A Jeruzalem je definisan kao “jednobostvo” i ogledao se u moralnoj jasnoći drevne jevrejske vjere.                                                                                                                        Kao sto je već rečeno  prisutan je i veliki kontrast između Tiberija i Isusa. Pokazalo se da je Tiberijeva vladavina na  početku bila uzorna, oblikovana prema idealima koje je postavio August. Ali vremenom sve je više izbijala nasilna crta njegove ličnosti, koja se ogledala u njegovoj želji da proširi svoju vladavinu na sve četiri strane svijeta i gospodari čitavim svijetom. Tiberijevi zakoni i politika takođe su rezultirali opreznom i stabilnom administracijom koja je podupirala rimski mir. Ponekad se radi tog mira pribjegavalo zastrašujućoj represiji, kao što je bilo protjerivanje čitavog jevrejskog naroda iz Rima.  Tiberije je uživao u mučenju drugih, posebno svojih robova, čak ni prema ženama i djeci nije imao milosti, znao je svoj bijes iskaljiti na prvog koji bi naišao. Poznato je da su istoričari Tacit i Svetonije, bez imalo pretjerivanja u najmračnijim mogućim tonovima opisali  Tiberijevu vladavinu vladavinu.  

O Isusu (ili Hristu kako su ga takođe nazivali grci jer je u prevodu ta riječ značila Mesija) saznajemo na osnovu četiri jevanđelja u kojima su sažeti događaji Isusova života i njegovo učenje. On je najavljivao Božije nebesko kraljevstvo, kraljevstvo koje nadilazi sve nacije, države i civilizacije. Jasno je davao do znanja da njegovo kraljevstvo nije od ovog svijeta, neizbježno političkog i prolaznog, već se odnosi na vječnost. Ovdje jasno uočavamo razliku Isusa i Tiberija koji je bio isključivo politički nastrojen. Isus je već mnoge bio pridobio svojim živim i slikovitim učenjem. Iako mu je nedostajao učeni judejski naglasak službenih religioznih učitelja, on je propovjedao sa autoritetom. Govorio je kako je on dobri pastir  koji čuva svoje ovce, Božiji izabrani narod određen životom i propisima hrama u Jeruzalemu. Ovdje ovce  jasno simbolizuju Jevreje tog vremena. Oni koji mu nisu vjerovali jednostavno nisu bili od njegovih ovaca. Za razliku od Isusa, Tiberijevo učenje bi se odražavalo tokom večere pri čemu bi on postavljao pitanja grčkim učenicima temeljena na knjigama koje bi on u toku dana pročitao. Kao što je rečeno, postoji  kontrast između Isusa i Tiberija iako je i Tiberije sebe voljeo vidjeti kao Princa Pastira. To zaključujemo ona osnovu njegove naredbe „želim svoje ovce ostružene, a ne oderane“ , pri čemu je namjeravao suzbiti nepravdu u provincijama.

Za razliku od prethodno navedenog, jedno su imali zajedničko - bili su izdani od najbližeg, od prijatelja sa povjerenjem. U tom kontestu možemo povući paralelu između Tiberijevog Sejana i Isusovog Jude.                                                                                                                       

Lucije Elije Sejan bio je prefektpretorijanske garde  i u jednom periodu vladavine rimskog cara Tiberija bio je de facto vladar Rimskog carstva. A kada je preminuo Tiberijev sin Druz, Sejan je nakon toga definitivno postao najuticajnija ličnost na carskom dvoru. Uspeo je da nagovori cara da dozvoli trajno stacioniranje pretorijanaca u Rimu. Garda je prije toga bila rastrkana po okolnim italskim gradovima i njen dolazak u Rim je ju je učinio još važnijim političkim faktorom. Naravno, time je pretorijanski prefekt, zadobio još veću moć. Po rijecima istoričara Tacita, Sejan je svoju ulogu upotrebio da u Rimu zavede pravu strahovladu. Međutim, Tiberije počinje sumnjati u Sejanove ambicije, koje su i njegov carski život dovele u opasnost. A saznavši da je Sejan umješan u smrt njegovog sina Druza, kao i za druge upletenosti i zavjere od kojih caru jasno prijeti opasnost, on odlučuje na odmazdu. Pri tome „čisti“  Rim od  svih Sejanovih prijatelja i svega što je bilo stvarno ili izmišljeno vezano za njega. Dugo vremena poslije ovog slučaja Tiberije se oporavljao od prevare i nereda koji je Sejan ostavio za sobom. Ovaj period blizak 33. godini, karakterističan je po Tiberijevoj strahovladi. Te godine zbog nestašice valute izbila je finansijska kriza. Tiberije je reagovao naredbom da se u osamnaest mjeseci sve privatne finansije moraju dovest u skladu sa zakonom. Rezultat je bio izostanak čvrste valute, jer su svi dugovi pozvani odjednom, a zemlja i posjedi mnogih došli su u pitanje. Međutim nakon rješavanja pitanja finansijske krize, nastao je novi problem i to nestašica hljeba u Rima. Ali i taj problem je riješio najvećom mogućom nabavkom žita iz obližnih provincija.                                                       

I Isus je platio izdaju od strane jednog od svojih dvanaestorice apostola, Jude. Juda je  za 30 srebrnjaka Isusovo tijelo predao Farizejima, protivnicima Isusovog učenja. Farizeji su takođe bili vjerska skupina koji su se oslanjali na teoriju i praksu čišćenja života kao i na to da budu različiti u vjeri i životu.  Juda je primjetio je da bi mogao doći do lakog novca dajući informacije gradskim i hramskim  starješinama o Isusovom kretanju. Neki dokazi ukazuju na to da je Juda često znao i posegnuti u zajedničku blagajnu koja mu je bila povjerena. S’ ovim stavom i izdajom nevinog Isusa simbol je najodbojnijih i najomraženijih ličnosti u ljudskoj istoriji. Isus nije bio politički nastrojen niti kao ratnički vođa, ali uprkos tome njemu su se suprostavljali ljudi sa vlasti, upravo zbog temelja njegovog učenja. Smatran je lažnim vođom Jevreja jer je do toga vremena bilo brojnih promašenih mesija i potencijalnih spasitelja. Iz toga razloga morao je umrijeti u javnosti i to na sramotan način kako bi svima izbrisao tu ideju da je on ’veličanstveni, pobjedonosni Mesija’. Isus je predosjećao svoj poslednji čas. Dobro je poznat istorijski trenutak vezan za poslednju Isusovu večeru zajedno sa apostolima. Izgovarao je oproštajne riječi, riječi rastanka nad vinom koje je predstavljalo njegovu krv koja će se proliti za žrtvu i hljeb koje je predstavljalo njegovo tijelo koje će biti slomljeno. Te iste večeri Isus je znao da će ga jedan od njegovih dvanaest apostola izdati. To je javno i rekao i indirektno se i obratio  Judi...  Još nije bilo kasno, mogao je spriječiti Judu, mogao je da promjeni svoju sudbinu. Imao je izbor. Međutim, upravo u ovom njegovom postupku vidimo tu razliku sa carem Tiberijem koji je totalno suprotno reagovao od Isusa, pogubivši  Sejana. Suđenje i pogubljenje Isusa jedno je od najbolje zabilježenih događaja kako te godine tako i čitavog prvog vijeka.  Optužba je glasila da je, prema svjedocima, Isus proricao razaranje hrama i izgradnju novog. Međutim, kako je već pomenuto, on nije bio politički usmjeren, već je božijim hramom smatrao sebe, kao Mesija. Kasnije, razaranje hrama očita je paralela razaranja njegova tijela. Uprkos tome, on biva razapet od strane rimskog prefekt Poncije Pilata u Jeruzalemu zbog „kršenja rimske vlasti“. Poncije Pilat je bio čovjek pod Tiberijevom Rimskom upravom najpogodniji da  posluži  u planovima hvatanja i ubijanja Isusa. Upravo se u tome primjećuje taj sudar dvije sile, Isusa i Rimskog carstva, odnosno cara Tiberija. Pri tome, važno je naglasiti Isusove poslednje rijeci kojima je htio da opravda rimski narod i čin njegovog razapnuća: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.”

Jasno je da su Isus kao i Tiberije istorijske licnosti koje su u svakom pogledu ostavile trag u vremenu. Ne samo što su obilježili 33. godinu, već su i gospodarili paralelno, sjedne strane politički, a sa druge duhovno. Jedan je zahtjevao žrtve, dok se drugi žrtvovao. Isto tako, jedan je poznavao samo moć i mržnju, dok je drugi pružao ljubav i zahvalnost. Mnogo je pisano kako o ovoj ključnoj godini tako i o njima. Jevanđelja nam otkrivaju o Isusu Hristu slično kao što nam spisi od Tacita, Svetonija i Diona Kasija otkrivaju Tiberijeve poslednje godine.

Isus je bio taj koji se žrtvovao za svoj narod. Jedini on, koji je izgradio vjeru u ljude, koji je „sišao na zemlju“ da okupi svoj narod i nauči ga da vjeruju i poštuju. Naglašavao je unutrašnju, subjektivnu čistoću. Ono što je mesijansku figuru u Isusovo doba činilo toliko privlačnom upravo jeste ideja Božijeg saveza s njegovim izabranim narodom.  On je bio jedini koji je želio da uspostavi Božije kraljevstvo na zemlji bez upotrebe oružane sile. Univerzalno uvjerenje je ipak bilo da je smrt siguran dokaz da je on lažni mesija. Međutim, uvjerenje sljedbenika da je Isus pravi mesija temeljilo se na uvjerenju da je nakon smrti vaskrsnuo. Taj je dogadjaj 33.godine uzrokovao  promjene u temeljima kulture, obilježivši početak hrišćanstva. Ono što je učinilo hrišćansku vjeru jedinstvenom u promjeni  svjetske istorije bilo je njezino uvjerenje da se Isus vratio iz mrtvih. Pitanje je  koliko bi još dugo hrišćanstvo opstalo da se zasnivalo samo na Isusovom učenju za vrijeme njegova života, odnosno da nije pobjedio smrt.

Nešto misteriozno, pa ipak stvarno ušlo je u svjetsku istoriju. Da li je ovo istina za kojom tragamo? Da li je ovo odgovor na sva naša pitanja ili ovo samo ograničava čovjekovu misao? Da bi pokušali razumjeti svijet 33. godine potrebno je zaroniti u duh toga vremena, u kojem su događaji oblikovani ne samo ljudskim djelovanjem, već i duhovnim, anđeoskim i božanskim upletanjem. Da li je Isus svojim vaskrsnućem dokazao istinu svog učenja? Kako je vlast na ovo reagovala? Da li je ovo dovelo do rađanja crkve? Da li je crkva tada bila hrišžanska ili jevrejska skupina ljudi? Poznato nam je da su jevrejska I hrišćanska religija bili u međusobno neprijateljskim odnosima, ali isto tako se smatralo da su hrišćani izdanak Jevreja. Temelje je bilo isto, isti korijena, ista klica nastanka.                                                                                      

Što se tiče hrama, raznovrsnost jevrejskih pokreta i vjerovanja u Isusovo doba nije bila toliko vidljivo. Hramski kult činio je srž jevrejskog obožavanja. Hram je bio Božiji dom.  A krst? Krst je simbol njegove žrtve za tuđe grijehe, kao i simbol smrti za istinu, vjeru i narod. Do dana današnjih tokom svih vjekova, krst i dalje sadrži to simbolično značenje, kako kroz kniževnost, tako i u slikarstvu, arhitekturi i skulpturi.

Da li je ovo sve napisano dovoljan dokaz našeg postojanja? Jesmo li se uspjeli, kroz saznanje ovog važnog događaja, malo više približiti istini? Ili je ovo samo jedno prolazno uvjerenje da bismo na trenutak prevarili naše učenje? Zar nije sve tako jednostavno samo ako želimo da to prihvatimo na taj način, bez puno sumnje u istinu? Da li je zaista 33. godina presudila mnoge puteve ovog svijeta? Da li je ova godina zaista promjenila svijet?