Analiza djela "FAUST" – Johann Wolfgang Goethe

Nevrijeme. Gromovi su cijepali nebo, dok su njegovu dušu razarali tuga i bol. Čuli su se samo udari kiše o prozoru i njegovi duboki uzdisaji. Šta li mu je prolazilo kroz glavu? Njegova soba, mračna  i poluprazna, skoro kao njegova unutrašnjost.  Nered  i ostaci proteklih izgubljenih sati, jedini su atributi njegovog stanja i njegove sobe. Tu je bio već neko vrijeme. Sa istim ciljem, istim stavom i istom onom nemoći koja ga je, već poduže vrijeme, poput sjenke u hodu  pratila. Šta li je namjeravao?                                                               Teško je ući u dubinu duše osobama koji ti ne dozvoljavaju da im priđeš. Više nego očigledno je da njihovi životi nisu ispunjeni, a ti im ipak ne možeš pomoći. Pokušavaš, ali oni te uporno odbacuju. Da li je to zbog nekog straha ili sumnje, ne znam. Ja sam primjer onih koji vole razgovorima da rasterete svoju brigu. Ali on nije bio takav. On je bježao. Povlačio se u sebe, u svoj kreirani svijet. Osjećao se neshvaćenim i suvišnim. Suvišnim među jednoličnom gomilom ljudi, čiji se smisao života u mnogo čemu razlikovao od njegovog.

Jasno je da svaki pojedinac na svoj način skriva svoju tugu te lijek pronalazi u različitim stvarima. Isto tako, jasno je da svijetom ne vlada samo jedna vrsta virusa, te da svaki pojedinac  ne boluje od jednog te istog problema. Ali ono što karakteriše svakog po naosob je ta doza tuge i bola od koje niko ne može pobjeći. Bol u grudima, grč u grlu i drhtavi glas, simptomi su koji su svakako neizbjezni. A pomoć? Možda neki antivirus? Tesko da je za svakog isti recept od koristi. Smatram da je ponekad potrebno samo da se pomirimo sa nekom činjenicom. Jer tek kad se pomirimo sa tom činjenicom mi nju prevazilazimo kao problem i ona nam više ne može otežavati  dah i stajati kao prepreka na putu.  Sve dok to sami sa sobom ne raspravimo, teško da ćemo naći izlaz iz bilo kakve situacije.

On je svoju utjehu pronašao u pisanju. Ne mireći se sa surovom stvarnošću, prepuštao se svom maštanju i fantaziji. Kreirao je ličnost sličnu njemu samom. Ličnost koja je od samog nastanka bila osuđena na istu onu samoću koju je i sam njegov stvaralac osjećao.  Potisnut od društva, ovladan pesimizom i obuzet nezadovoljstvom i tugom i Faust je tračio svoje dane u nalaženju nekih novih objašnjena svog postojanja.                                                                                  

Kažu da se radom liječe mnoge rane. Kako to shvatiti? Imamo li pravo da Geteu pripišemo ovu činjenicu? Je li on pokušavao da svoju samoću ispuni pisanjem i kreiranjnem njemu sličnog i bližnjeg? Je li na taj način indirektno pokušavao da dođe do nekih odgovora? Ili se u biti čitave ove situacije, krije još jedno bjekstvo od svakodnevnice?

Ne smijemo zanemariti činjenicu da je period za vrijeme njegovih stvaralačkih dana karakterističan kao period romantizma. Period koji karakteriše borba za nacionalno oslobođenje i nacionalni identitet. Takođe, u srži svega toga jeste čovjekova borba za slobodu, pravdu i jednakost. Gete,  iako veliki filozof i politićar, nije pokušavao da dominira i dovede do konflikata u društvu. Nasuprot, on je pokušavao da izbjegne bilo kakav vid sukoba individue i drustva. I upravo zbog tog neuspjeha on bježi najprije iz jednog mjesta u drugo, a zatim se zatvara u sebe. Da dobro ste razumjeli <zatvara>. Imam pred sobom sliku čovjeka u još ne taknutoj četrdesetoj godini. Čovjeka iscrpljenog lica i pognute glave u stalnom bijegu od bilo kakve gužve ili galame. Samoća je ta koja mu prija. Trenuci čarolije i fantazije, ti koji ga ispunjavaju i miris slobode koji ga hrani. Upravo u takvim trenucima, Gete zadovoljstvo nalazi u pisanju tragedije, danas poznate pod nazivom Faust. Vjerujem da, Gete  tada nije ni sanjao da će njegovo djelo biti toliko obožavano i popularno, a još manje da spominjem činjenicu da će isto to djelo na neki način obilježiti sami početak romantizma.                       

Smatram da se njegov cilj ogledao isključivo u oslobađanju, i to u oslobađanju od samog svog identiteta, od tog silnog pesimizma i gadosti prema realnosti koja ga je obuzimala.  Ne bih sudila da li je u srži čitavog ovog događaja bjekstvo ili pak samo neki vid skrivanja. Skrivanje iza gomile knjige, tuđih riječi i drugog samokreiranog lika. Međutim, mnoge činjenice ukazuju da sa pravom smijemo povući paralelu izmedju Fausta, glavnog junaka i njegovog kreatora, Getea.                                                                    

Kroz Fausta, Gete pokušava da shvati svijet oko sebe i nađe protivlijek za njegovu patetiku. U djelu se, takođe, da primjetiti da je prisutan ironičan odnos prema sebi i svijetu. Što nam upravo, otkriva Geteovo mišljenje o njemu samom i ostalim pojedincima koji ga okružuju. Gete, iako još uvijek mlad, upoznaje nas sa doktorom, umornim od svojih šezdeset godina i prestravljenim sopstvenim neznanjem.                         

Jasno je dočarana slika doktorove tamne i zagušljive sobe. Slika stola sa hrpom knjiga. Pravo oličenje osobe koja u raznim knjigama traži odgovore. Nadam se samo, da u tolikoj izgubljenosti nije zaboravio za kojim odgovorima traga.  Kažu da Geteov Faust traži odgovore na pitanja koji su putevi spoznaje, kako saznati šta je čovjek, gdje su njegove granice, šta je smisao života. Pretpostavljam da je sami Gete u ovim odgovorima vidio embrion čitave istine o stvarnosti.                                                                                           Međutim, Faust gubi razum, te se prepušta svojoj mašti i tone u iracionalne sjetove. On se u potpunosti predaje procesu stvaranja, i ni u jednom trenutku ne dozvoljava da bude izvan životne igre, ne dozvoljava da bude objekat. Njegova neprekidna traganja za odgovorima o tajnama vasione, vode ga iz krajnosti u krajnost. A krajnjih odgovora o beskrajnosti, nisu ni na vidiku. On je istovremeno čovjecanstvo i jedan čovjek. I skitnica i ljekar. Osoba u neprestanoj potrazi za istinom postojanja.                                                 Zadirući u krajnje granice čovjekovih saznanja, on se sudara sa čovjekovim ograničenim umom. Čovjeku nije lako doći do krajnjih odgovora, posebno kada je u pitanju melanholik i sanjalica, poput njega. Faust odbacuje razum i smisao života traži u prirodi, u nadi da će ona otkriti suštinsku tajnu vasione. Obuzet maštom, preovladava njegova stvralačka priroda koja ga  suočava  sa zemaljskim duhom. Čudna li je bila ta njegova podsvjest koja ga je dovela čak do te situacije da je pomišljao na samoubistvo. Njegovo iracionalno bice, kreirano iznad svake granice razuma, govorilo je o životu na zemlji kao o stalnom procesu nastajanja i nestajanja. A Faust nezadovoljan odgovorom u trenu je pokleknuo i bio korak od svog ličnog nestajanja.

“Misao je preteča djela” rekao je slavni engleski književnik Tomas Karlaj. Ta početna misao, ako se zadrži na umu, postaje iskra koja pali plamen akcije. A uspjeh ili neuspjeh zavise od toga da li je misao pozitivna ili negativna. Kod Fausta, a samim time i kod Getea bilo je negativnih misli. Preovladavali su mračni stavovi i hladnokrvna energija odbojnosti prema samome sebi i prema stvarnosti. Faust postaje žrtva, i to žrtva vlastite nesretne sudbine. On se sukobljava sa drugim karakterima i sa svojom okolinom zbog nekih ideala koje lično postavlja. Smatram da je klica čitavog događaja rezultat sudbinske zablude, sukob njegove unutrašnjosti i spoljnjeg svijeta, sukob racionalnog i iracionalnog.

Gete je kroz lik Fusta  dočarao svoju ličnu averziju prema društvu, i izrazito postovanje prema prirodi. Ljubav prema prirodi, i samo stapanje čovjekove biti u prirodu, još je jedna karakteristika romantizma. Pratimo period sa kraja 16. vijeka, prvo izdavanje tragedije, kasnije priznate kao drame. Vjerujem da je svima poznato da je drugi dio Fausta nastao tek nakon desetak godina od prvog objavljivanja. Šta li je natjeralo Getea da nastavi sa svojom maštovitosti. Pitam se da li je podsticaj za pisanje nasao u nekom smislu ili zbog sumnje. Ko zna da li je Gete u međuvremenu napravio nekoliko koraka dalje, od onog mjesta gdje je bio kada se u svojim četrdesetim godinama posvetio svojoj fantaziji. Zadivljujuće je koliku dozu maštovitosti imao i poslije deset godina pauze. Ko zna koji je pravi razlog nastavku prvog dijela. Da li je u startu planirao taj nastavak ili je to doslo vremenom?

Na neka pitanja možda nikad necemo dobiti odgovore, slično kao što ih ni Faust nije dobio.

Da li je možda moguće da je kod njega prevladao taj poznati bol koji je okarakterisao vrijeme romantizma? Taj svjetski bol, pesimizam i tuga nad neskladom svijeta i neskladom mašte i stvarnosti? Osjećam da je Faust kao i njegov stvoritelj Gete nesretan, vjerujem da osjeća  suvišnost među gomilom ljudi, da je osoba prepuštena samome sebi i svojim osjećajima. Žalosno je samo to što sam sebe osuđuje i krivca nalazi isključivo u svom ličnom postojanju.. Ko je ustvari kriv? Njegova ograničenost uma? Možda neko iz njegove prošlosti? Šta li ga je navelo da razmišlja u tom pravcu i da nas upozna sa svojim mislima preko Fausta? Spisi, na koje sam naišla, otkrivaju nam da su ga njegovi roditelji usmjerili ka obrazovanju, omogućili mu da razvije svoj pjesnički duh i svoj nagon maštanju. Takođe, njegov naučno-objektivan pogled na svijet mu je pružao šansu da istražuje, te je na taj način krenuo putem čuđenja i stvaranja.  Njegov metod zasnivao se isključivo na pitanjima, najjednostavnijim i svakodnevnim pitanjima, na koja do dana današnjih nema odgovora niti  rješenja. Dovodio je mnoge hipoteze u pitanje, i kroz svoje iracionalne sposobnosti postavljao sebi nove pretpostavke i predviđanja. Težio je da što više ovlada ljudskim saznanjima, da potpuno razumije svijet, čovjekove tajne i nebeska prostranstva. Oslobađajući se svega što je zemaljsko on se vezivao za nebesko. I upravo dok se vezivao za nebesko, običan život mu se otimao i činio nedostupnim, bez obzira što je bio tako neposredan i blizak. Priroda je bila ta koja ga je držala na zemlji. Kao sto je predhodno rečeno, čitava njegova egzistencija se slivala u prirodu, bježeći na taj način od stvarnosti i društva.

Imamo li pravo da Getea kao  Fausta, koji je neprestano tragao za tajnama prirode, nazovemo umjetnikom kao mag? Ili je Gete ipak bio kao Mefisto, umjetnik kao neprijatelj Boga? Mefisto je đavol, oličenje tamne depresivnosti i  beživotnosti. Teško je povući paralelu između ova dva stanja. Sa jedne strane imamo izraženu kreativnost i stvaralački nagon ljudskog uma, dok  drugu stranu karakterišu jeftine kopije i gomila imitacija koja gasi čovjekovu inspiraciju i kreativnost. Moguće je, da Gete ni sam nije znao na čijoj je strani. Razapet između svog  znanja i ne znanja, vjerovatno je pokušavao da dođe do najoptimalnijeg  rješenja. Vjerujem da  je odgovor u svima nama, u svakoj individui ponaosob. Gete nam je jasno ukazao na dvije moguće opcije, a na nama je da pronađemo naš put.   Čovjek po svojoj prirodi jeste ograničen, i tačno je da još uvijek ne postoje mogućnosti u pronalaženju apsolutne istine vezane za njegovo postojanje. Međutim, ono sto ni jedan čovjek ne smije da zaboravi i zapostavi jeste njegovo maštanje i kreacija. Njegova volja za istraživanjem, otkrivanjem i stvaranjem. Čovjekova spremnost na nove izazove i neočekivane odgovore. Gete kao renesansni alhemičar, upravo nam je dokazao da se čovjekovo maštanje nikada ne može ugasiti i isto tako vjerujem da je mnoge naveo da probude to zrno čarolije koje nose u sebi.