Analiza djela   “Demian” – Hermann Hesse

           

Prvi dani života.. Ništa ne znamo, niti koga poznajemo. Samo plač i miran san. A onda, miris majke. Najtopliji i najsigurniji osjećaj djeteta. Vremenom se budi smjeh, zbunjenost i radoznalost. A borba? Borba je od samoga početka prisutna. Prisutna kroz plač, pobunu ili čak ljutnju. Djeca toga, većinom, nijesu svjesna, ali svakim danom njihova borba sa spoljašnjim svijetom biva sve veća. Interesantno je to da se djeca ne rađaju sa strahom. Oni strah dobijaju vremenom, kao posledicu nekog iskustva. I upravo se tu razvija i borba. Borba protiv straha.  Dani djetinstva obilježe one najsitnije karakteristike same borbe. Ali što postajemo stariji, to sve više postajemo svjesniji te borbe. I ne samo to. U nama se čak budi novi izazov. Borba sa samim sobom. Borba sa sopstvenim JA.  

U pokušaju da razumijemo spoljnji svijet, mi dolazimo do sukoba sa našim unutrašnjim svijetom. I to sve kao posledica, nekih nepoželjnjih događaja koji su nas pratili tokom odrastanja. Pokušavamo da shvatimo neke naše lične stavove i shvatanja, da bi možda na taj način opravdali postupke drugih. Pokušavamo da pomirimo ono dobro i zlo u nama, da bi upravo na taj način uspjeli pomiriti dva svijeta. Svijet unutar svakog pojedinca i spoljni svijet, svijet gomile. Vjerujem da je shvatanje okoline kao shvatanje samog sebe. Tek kada savladamo ličnu bit, mi postajemo spremni za borbu svega što je izvan nas.

Ono što je drugačije kod svakog pojedinca je vrijeme kada se suočavamo sa tom istinom. Potrebno je mnogo hrabrosti za te korake spoznaje, koje svakog od nas, kad tad, čekaju. Ponekad je težak put do te spoznaje, a ponekad je u pitanju samo strah. Strah da upoznamo sami sebe. Stah da se suočimo sa našim najdubljim mislima koje ponekad mogu biti tako surove i opasne. Ali, s druge strane, postoji i ona vedrina u nama, ona toplota i energija kojom zračimo, a koje su totalna suprotnost našoj podsvjesti. I upravo tu leži taj naš stah. Stah koji treba da prevaziđemo i na taj način da se pomirimo sa nama samima, jer tek tada mi uspjevamo sebe objektivno upoznati i uvesti u realan svijet.

Poznati njemački pisac 19. vijeka svoju ličnu borbu je obilježio romanom Demijan. Period prvog svjetskog rata, te očeva smrt, sinova bolest i ženin nervni slom, događaji su koji su bez sumnje uticali na Heseovo stvaralaštvo. Naročito je u djelu “Demijan” uočljivo njegovo traganje za sopstvenim identitetom. Pokušavao je da pronađe sam sebe, da pronađe most koji spaja svijet koji mu je nametnut i svijet koji je osjećao. 

Emil Sinkler kao ogledalo Heseove ličnosti, otkriva nam dubinu Heseovog stanja i gorčinju njegovih osjećanja. Još od ranog djetinstva Sinklera muče dva kontrastna događaja – boravak u toplom domu, u društvu voljene porodice i gorko iskustvo i mučenje od strane njegovog prijatelja Kromera. Ovaj  drugi događaj je ostavio na Sinklera mnogo jači utisak od prvog. Upravo je ta surova realnost probudila svu sumnju u iskrenost i toplinu njegovog doma. Prevladavao je osjećaj ogorčenja i sumnje u sve postojeće do tada. Sinkler sve dublje upada u tamni svijet. Na nagovaranje Kromera on krade novac od roditelja i na taj način biva sve više opsjednut noćnim morama i na korak od propasti jednog zdravog života. Zahvaljujući novom i inteligentnom učeniku Demijanu, on uspjeva da riješi svoju situaciju, ali istovremeno pada u neku euforiju, te se povlači u sebe i svoj svijet, u svom skromnom domu. Međutim, za vrijeme puberteta, Sinkler ponovo biva na korak od mračnog svijeta te se prepušta Demijanovim putokazima na putu do njegove zrelosti. Demijan je došao kao spasilac tokom Sinklerove borbe kroz odrastanje i adolescenciju, ali je isto tako došao  kao neko ko je probudio u Emilu svu sumnju u sve postojeće. Napustio ga je kad je Emilu bio najpotrebniji, u nejtežem periodu svog života, kada je jedini izlaz vidio u alkoholu. Nije bio daleko od same propasti, izgubljen u sopstvenoj egzistenciji. Demijan, kao simbol svega mističnog u romanu namjeravao je da Sinkler, na taj nacin, sam pronađe ispravan put kojim treba da ide. I upravo to je uspio. Sinkler, naišavši na nepoznatu djevojku, mjenja svoj stav i na taj način pronalazi sam svoj put nazad. U očima te djevojke pronašao je neku sigurnost i motivaciju za dalji i bolji zivot. Pronašao je u njoj svog druga i spasioca Demijana.                                                           

Sinkler nije odustajao. Pravo je oličenje osobe koja je u neprestanoj borbi. U borbi da u potpunosti upozna samog sebe u bilo kakvoj situaciji. Postoje i trenuci kada poklekne i preda se sudbini, ali se nikad ne miri sa postojećom situacijom ma kakva god ona bila. Sinkler je poput onih koji se neprestano mjenjaju u skladu sa situacijom i osjećanjima.                            

Na univerzitetu  Evil se ponovo susreće sa Demijanom, koji ga ustvari nikada nije napuštao. Uvijek je bio prisutan, bilo to vidljivo ili čak  nevidljivo. Demijan se uvukao u Sinklerov život kao nešto uzvišeno koje je posjedovalo snagu, hrabrost i uvjerljivost koja je Emilu bila potrebna. Bio je simbol božanstva koje je bilo potrebno Emilu da bi pronašao svoj put do sebe samog i na taj način pomirio dvije strane svijeta u sebi.                                                                Sinkler je za vrijeme ponovnog viđenja sa Demijanom, upoznao njegovu majku Evu, koja mu postaje nova nada za dalji zivot. Ona mu daje snagu, bez trunke staha i sumnje, da vjeruje u sebe. Ona postaje njegova sudbina. Bilo je tu nečeg posebnog koje je povezivalo ova tri svijeta. Sinkler, Demijan i Eva. Izgubljenost, spas i nada stopljeno u jedno.

Ono što posebno istiće samo djelo, jeste Heseova uspješnost u opisivanju samog razvoja Emilove unutrašnjosti. Iako pisan na jednostavan način, roman jasno ukazuje na postojeći kontrast naše stvarnosti. Na primjeru Emila, lako je uočiti sudar dva svijeta, sudar između dobra i zla. Takođe, u samoj suštini Heseove priče o Emilu, leži putokaz za put kojim svaki čovjek treba da ide, uprkos svim preprekama. Odnosno, u svakom čovjeku se krije jedan Demijan.  Taj dio  čovjekove biti često bude neprimjetan, ali postoji. Ponekad se može desiti da i upoznamo nekog Demijana ili Evu. Lako je prepoznati takvu osobu, punu iskrenosti i energije, koja ti daje podsticaj i hrabrost za dalje, te ti ukazuje na izlaz iz one mračne strane čovjekove istine. Da li jedan Demijan ili Eva mogu promjeniti sudbinu nekom, kao što su to uradili Sinkleru, pitanje  je same volje te osobe. Ali jedno je sigurno, iza svake namjere se krije pozitivan ishod.  U našoj današnjci postoji mnogo Kromera. Mnogo ograničenih i ogorčenih ljudi, kojima je zanimljiviji tuđi život od svog ličnog. Ljudi koji su u svakom trenutku u potrazi za raznim smicalicama i prevarama da bi na taj način sebi priuštili trenutak zadovoljstva. Žalosno je što današnje okolnosti još više tjeraju ljude da budu slični Kromenu. Bilo svjesno ili nesvjesno, oni se predaju njihovoj sudbini. Oni ne znaju da život mogu oblikovat onako kakvog ga žele, ali  da prije toga moraju oblikovat sami sebe. Oni se boje puta kojim je Sinkler išao. Istina je da je i u Emilu na trenutak prevladao  Kromer, ali on je uspio zahvaljujući svojoj drugoj polovini, koja je bila jača, da se izbavi od tog zla. Sama spoznaja da postoji i takva osobina u njemu, veliki je korak ka spasenju. Demijan, kao njegov spasilac, naučio ga je kako da se ophodi sa svojim problemima i prolaznom nesrećom.   "To je bio taj Demijanov pogled. Ili je to bio taj koji se u meni nalazio. Taj koji sve zna”  On je bio Emilov idol. Samovjeren i talentovan mladić od kojeg je toliko toga naučio. Koji je uspio od nespretnog mladića da izgradi zrelu i odlučnu osobu od njega.

Djetinstvo i život Hermana Hesea ukazuju na mnoge sličnosti sa onim koje su karakterisale Sinklerovo odrastanje. I jedan i drugi su imali strogog oca i nježnu i skromnu majku, jednu stariju i jednu mlađu sestru. Takođe,opisano vrijeme u gimnaziji, ukazuje na mnoge paralele. Slično Sinkleru i Hese se često predavao piću, sa lošim manirima. Takođe sam naišla na podatak, da je Hese često padao u jake depresije te  da je njegova psihologija liječenja bila u mnogome slična sa terapijskim razgovorima sa Pistoriusom koja se spominju u romanu.             Prema tome, mnogo razloga ukazuje na Heseov podsticaj da napiše djelo Demijan. A sama činjenica da je djelo pisano u prvom licu nagovještava da ovaj roman može biti neka indirektna autobiografija samog pisca. Možda je na taj način pokušao da se izliječi od svog unutrašnjeg nemira ili pak da upozna ljude sa istinom koju je on lično okusio. Da ukaže na to da uvijek živi jedna zla polovina u nama, posebno u mladim ljudima današnjice. Možda je čak pokušavao jednim djelom da bude on sam Demijan nekoj izgubljenoj duši ili bar da ukaže na taj sukob sa  kojim bi se ljudi trebali suočit. Sukob koji karakteriše sve osobe koje smatraju sebe individualcima, a ne kolektivistima. Sukob između onog nevidljivog koje je u nama i onog vidljivog koje je izvan nas. U svakom slučaju, bez sumnje, ovo djelo predstavlja Heseovu ličnu borbu sa svojom sudbinom i pokušaj da pronađe sam sebe u takvoj situaciji.  Ko zna možda je upravo nakon ovog romana uspio da pomiri sebe sa prirodom.  Da pomiri ono kreirano i ono nametnuto u njegovom životu. Da pobjedi svoj stah da upozna samog sebe. Smatram da tek kada upoznamo sami sebe mi prestajemo da se plašimo onoga što izvire iz nas. Prestajemo da se plašimo nas samih, naših misli jer postajemo svjesni da su oni dio nas, oni su mi.