Analiza djela "FAUST" – Johann Wolfgang Goethe

Nevrijeme. Gromovi su cijepali nebo, dok su njegovu dušu razarali tuga i bol. Čuli su se samo udari kiše o prozoru i njegovi duboki uzdisaji. Šta li mu je prolazilo kroz glavu? Njegova soba, mračna  i poluprazna, skoro kao njegova unutrašnjost.  Nered  i ostaci proteklih izgubljenih sati, jedini su atributi njegovog stanja i njegove sobe. Tu je bio već neko vrijeme. Sa istim ciljem, istim stavom i istom onom nemoći koja ga je, već poduže vrijeme, poput sjenke u hodu  pratila. Šta li je namjeravao?                                                               Teško je ući u dubinu duše osobama koji ti ne dozvoljavaju da im priđeš. Više nego očigledno je da njihovi životi nisu ispunjeni, a ti im ipak ne možeš pomoći. Pokušavaš, ali oni te uporno odbacuju. Da li je to zbog nekog straha ili sumnje, ne znam. Ja sam primjer onih koji vole razgovorima da rasterete svoju brigu. Ali on nije bio takav. On je bježao. Povlačio se u sebe, u svoj kreirani svijet. Osjećao se neshvaćenim i suvišnim. Suvišnim među jednoličnom gomilom ljudi, čiji se smisao života u mnogo čemu razlikovao od njegovog.

Jasno je da svaki pojedinac na svoj način skriva svoju tugu te lijek pronalazi u različitim stvarima. Isto tako, jasno je da svijetom ne vlada samo jedna vrsta virusa, te da svaki pojedinac  ne boluje od jednog te istog problema. Ali ono što karakteriše svakog po naosob je ta doza tuge i bola od koje niko ne može pobjeći. Bol u grudima, grč u grlu i drhtavi glas, simptomi su koji su svakako neizbjezni. A pomoć? Možda neki antivirus? Tesko da je za svakog isti recept od koristi. Smatram da je ponekad potrebno samo da se pomirimo sa nekom činjenicom. Jer tek kad se pomirimo sa tom činjenicom mi nju prevazilazimo kao problem i ona nam više ne može otežavati  dah i stajati kao prepreka na putu.  Sve dok to sami sa sobom ne raspravimo, teško da ćemo naći izlaz iz bilo kakve situacije.

On je svoju utjehu pronašao u pisanju. Ne mireći se sa surovom stvarnošću, prepuštao se svom maštanju i fantaziji. Kreirao je ličnost sličnu njemu samom. Ličnost koja je od samog nastanka bila osuđena na istu onu samoću koju je i sam njegov stvaralac osjećao.  Potisnut od društva, ovladan pesimizom i obuzet nezadovoljstvom i tugom i Faust je tračio svoje dane u nalaženju nekih novih objašnjena svog postojanja.                                                                                  

Kažu da se radom liječe mnoge rane. Kako to shvatiti? Imamo li pravo da Geteu pripišemo ovu činjenicu? Je li on pokušavao da svoju samoću ispuni pisanjem i kreiranjnem njemu sličnog i bližnjeg? Je li na taj način indirektno pokušavao da dođe do nekih odgovora? Ili se u biti čitave ove situacije, krije još jedno bjekstvo od svakodnevnice?

Ne smijemo zanemariti činjenicu da je period za vrijeme njegovih stvaralačkih dana karakterističan kao period romantizma. Period koji karakteriše borba za nacionalno oslobođenje i nacionalni identitet. Takođe, u srži svega toga jeste čovjekova borba za slobodu, pravdu i jednakost. Gete,  iako veliki filozof i politićar, nije pokušavao da dominira i dovede do konflikata u društvu. Nasuprot, on je pokušavao da izbjegne bilo kakav vid sukoba individue i drustva. I upravo zbog tog neuspjeha on bježi najprije iz jednog mjesta u drugo, a zatim se zatvara u sebe. Da dobro ste razumjeli <zatvara>. Imam pred sobom sliku čovjeka u još ne taknutoj četrdesetoj godini. Čovjeka iscrpljenog lica i pognute glave u stalnom bijegu od bilo kakve gužve ili galame. Samoća je ta koja mu prija. Trenuci čarolije i fantazije, ti koji ga ispunjavaju i miris slobode koji ga hrani. Upravo u takvim trenucima, Gete zadovoljstvo nalazi u pisanju tragedije, danas poznate pod nazivom Faust. Vjerujem da, Gete  tada nije ni sanjao da će njegovo djelo biti toliko obožavano i popularno, a još manje da spominjem činjenicu da će isto to djelo na neki način obilježiti sami početak romantizma.                       

Smatram da se njegov cilj ogledao isključivo u oslobađanju, i to u oslobađanju od samog svog identiteta, od tog silnog pesimizma i gadosti prema realnosti koja ga je obuzimala.  Ne bih sudila da li je u srži čitavog ovog događaja bjekstvo ili pak samo neki vid skrivanja. Skrivanje iza gomile knjige, tuđih riječi i drugog samokreiranog lika. Međutim, mnoge činjenice ukazuju da sa pravom smijemo povući paralelu izmedju Fausta, glavnog junaka i njegovog kreatora, Getea.                                                                    

Kroz Fausta, Gete pokušava da shvati svijet oko sebe i nađe protivlijek za njegovu patetiku. U djelu se, takođe, da primjetiti da je prisutan ironičan odnos prema sebi i svijetu. Što nam upravo, otkriva Geteovo mišljenje o njemu samom i ostalim pojedincima koji ga okružuju. Gete, iako još uvijek mlad, upoznaje nas sa doktorom, umornim od svojih šezdeset godina i prestravljenim sopstvenim neznanjem.                         

Jasno je dočarana slika doktorove tamne i zagušljive sobe. Slika stola sa hrpom knjiga. Pravo oličenje osobe koja u raznim knjigama traži odgovore. Nadam se samo, da u tolikoj izgubljenosti nije zaboravio za kojim odgovorima traga.  Kažu da Geteov Faust traži odgovore na pitanja koji su putevi spoznaje, kako saznati šta je čovjek, gdje su njegove granice, šta je smisao života. Pretpostavljam da je sami Gete u ovim odgovorima vidio embrion čitave istine o stvarnosti.                                                                                           Međutim, Faust gubi razum, te se prepušta svojoj mašti i tone u iracionalne sjetove. On se u potpunosti predaje procesu stvaranja, i ni u jednom trenutku ne dozvoljava da bude izvan životne igre, ne dozvoljava da bude objekat. Njegova neprekidna traganja za odgovorima o tajnama vasione, vode ga iz krajnosti u krajnost. A krajnjih odgovora o beskrajnosti, nisu ni na vidiku. On je istovremeno čovjecanstvo i jedan čovjek. I skitnica i ljekar. Osoba u neprestanoj potrazi za istinom postojanja.                                                 Zadirući u krajnje granice čovjekovih saznanja, on se sudara sa čovjekovim ograničenim umom. Čovjeku nije lako doći do krajnjih odgovora, posebno kada je u pitanju melanholik i sanjalica, poput njega. Faust odbacuje razum i smisao života traži u prirodi, u nadi da će ona otkriti suštinsku tajnu vasione. Obuzet maštom, preovladava njegova stvralačka priroda koja ga  suočava  sa zemaljskim duhom. Čudna li je bila ta njegova podsvjest koja ga je dovela čak do te situacije da je pomišljao na samoubistvo. Njegovo iracionalno bice, kreirano iznad svake granice razuma, govorilo je o životu na zemlji kao o stalnom procesu nastajanja i nestajanja. A Faust nezadovoljan odgovorom u trenu je pokleknuo i bio korak od svog ličnog nestajanja.

“Misao je preteča djela” rekao je slavni engleski književnik Tomas Karlaj. Ta početna misao, ako se zadrži na umu, postaje iskra koja pali plamen akcije. A uspjeh ili neuspjeh zavise od toga da li je misao pozitivna ili negativna. Kod Fausta, a samim time i kod Getea bilo je negativnih misli. Preovladavali su mračni stavovi i hladnokrvna energija odbojnosti prema samome sebi i prema stvarnosti. Faust postaje žrtva, i to žrtva vlastite nesretne sudbine. On se sukobljava sa drugim karakterima i sa svojom okolinom zbog nekih ideala koje lično postavlja. Smatram da je klica čitavog događaja rezultat sudbinske zablude, sukob njegove unutrašnjosti i spoljnjeg svijeta, sukob racionalnog i iracionalnog.

Gete je kroz lik Fusta  dočarao svoju ličnu averziju prema društvu, i izrazito postovanje prema prirodi. Ljubav prema prirodi, i samo stapanje čovjekove biti u prirodu, još je jedna karakteristika romantizma. Pratimo period sa kraja 16. vijeka, prvo izdavanje tragedije, kasnije priznate kao drame. Vjerujem da je svima poznato da je drugi dio Fausta nastao tek nakon desetak godina od prvog objavljivanja. Šta li je natjeralo Getea da nastavi sa svojom maštovitosti. Pitam se da li je podsticaj za pisanje nasao u nekom smislu ili zbog sumnje. Ko zna da li je Gete u međuvremenu napravio nekoliko koraka dalje, od onog mjesta gdje je bio kada se u svojim četrdesetim godinama posvetio svojoj fantaziji. Zadivljujuće je koliku dozu maštovitosti imao i poslije deset godina pauze. Ko zna koji je pravi razlog nastavku prvog dijela. Da li je u startu planirao taj nastavak ili je to doslo vremenom?

Na neka pitanja možda nikad necemo dobiti odgovore, slično kao što ih ni Faust nije dobio.

Da li je možda moguće da je kod njega prevladao taj poznati bol koji je okarakterisao vrijeme romantizma? Taj svjetski bol, pesimizam i tuga nad neskladom svijeta i neskladom mašte i stvarnosti? Osjećam da je Faust kao i njegov stvoritelj Gete nesretan, vjerujem da osjeća  suvišnost među gomilom ljudi, da je osoba prepuštena samome sebi i svojim osjećajima. Žalosno je samo to što sam sebe osuđuje i krivca nalazi isključivo u svom ličnom postojanju.. Ko je ustvari kriv? Njegova ograničenost uma? Možda neko iz njegove prošlosti? Šta li ga je navelo da razmišlja u tom pravcu i da nas upozna sa svojim mislima preko Fausta? Spisi, na koje sam naišla, otkrivaju nam da su ga njegovi roditelji usmjerili ka obrazovanju, omogućili mu da razvije svoj pjesnički duh i svoj nagon maštanju. Takođe, njegov naučno-objektivan pogled na svijet mu je pružao šansu da istražuje, te je na taj način krenuo putem čuđenja i stvaranja.  Njegov metod zasnivao se isključivo na pitanjima, najjednostavnijim i svakodnevnim pitanjima, na koja do dana današnjih nema odgovora niti  rješenja. Dovodio je mnoge hipoteze u pitanje, i kroz svoje iracionalne sposobnosti postavljao sebi nove pretpostavke i predviđanja. Težio je da što više ovlada ljudskim saznanjima, da potpuno razumije svijet, čovjekove tajne i nebeska prostranstva. Oslobađajući se svega što je zemaljsko on se vezivao za nebesko. I upravo dok se vezivao za nebesko, običan život mu se otimao i činio nedostupnim, bez obzira što je bio tako neposredan i blizak. Priroda je bila ta koja ga je držala na zemlji. Kao sto je predhodno rečeno, čitava njegova egzistencija se slivala u prirodu, bježeći na taj način od stvarnosti i društva.

Imamo li pravo da Getea kao  Fausta, koji je neprestano tragao za tajnama prirode, nazovemo umjetnikom kao mag? Ili je Gete ipak bio kao Mefisto, umjetnik kao neprijatelj Boga? Mefisto je đavol, oličenje tamne depresivnosti i  beživotnosti. Teško je povući paralelu između ova dva stanja. Sa jedne strane imamo izraženu kreativnost i stvaralački nagon ljudskog uma, dok  drugu stranu karakterišu jeftine kopije i gomila imitacija koja gasi čovjekovu inspiraciju i kreativnost. Moguće je, da Gete ni sam nije znao na čijoj je strani. Razapet između svog  znanja i ne znanja, vjerovatno je pokušavao da dođe do najoptimalnijeg  rješenja. Vjerujem da  je odgovor u svima nama, u svakoj individui ponaosob. Gete nam je jasno ukazao na dvije moguće opcije, a na nama je da pronađemo naš put.   Čovjek po svojoj prirodi jeste ograničen, i tačno je da još uvijek ne postoje mogućnosti u pronalaženju apsolutne istine vezane za njegovo postojanje. Međutim, ono sto ni jedan čovjek ne smije da zaboravi i zapostavi jeste njegovo maštanje i kreacija. Njegova volja za istraživanjem, otkrivanjem i stvaranjem. Čovjekova spremnost na nove izazove i neočekivane odgovore. Gete kao renesansni alhemičar, upravo nam je dokazao da se čovjekovo maštanje nikada ne može ugasiti i isto tako vjerujem da je mnoge naveo da probude to zrno čarolije koje nose u sebi.

  

Analiza djela   “Demian” – Hermann Hesse

           

Prvi dani života.. Ništa ne znamo, niti koga poznajemo. Samo plač i miran san. A onda, miris majke. Najtopliji i najsigurniji osjećaj djeteta. Vremenom se budi smjeh, zbunjenost i radoznalost. A borba? Borba je od samoga početka prisutna. Prisutna kroz plač, pobunu ili čak ljutnju. Djeca toga, većinom, nijesu svjesna, ali svakim danom njihova borba sa spoljašnjim svijetom biva sve veća. Interesantno je to da se djeca ne rađaju sa strahom. Oni strah dobijaju vremenom, kao posledicu nekog iskustva. I upravo se tu razvija i borba. Borba protiv straha.  Dani djetinstva obilježe one najsitnije karakteristike same borbe. Ali što postajemo stariji, to sve više postajemo svjesniji te borbe. I ne samo to. U nama se čak budi novi izazov. Borba sa samim sobom. Borba sa sopstvenim JA.  

U pokušaju da razumijemo spoljnji svijet, mi dolazimo do sukoba sa našim unutrašnjim svijetom. I to sve kao posledica, nekih nepoželjnjih događaja koji su nas pratili tokom odrastanja. Pokušavamo da shvatimo neke naše lične stavove i shvatanja, da bi možda na taj način opravdali postupke drugih. Pokušavamo da pomirimo ono dobro i zlo u nama, da bi upravo na taj način uspjeli pomiriti dva svijeta. Svijet unutar svakog pojedinca i spoljni svijet, svijet gomile. Vjerujem da je shvatanje okoline kao shvatanje samog sebe. Tek kada savladamo ličnu bit, mi postajemo spremni za borbu svega što je izvan nas.

Ono što je drugačije kod svakog pojedinca je vrijeme kada se suočavamo sa tom istinom. Potrebno je mnogo hrabrosti za te korake spoznaje, koje svakog od nas, kad tad, čekaju. Ponekad je težak put do te spoznaje, a ponekad je u pitanju samo strah. Strah da upoznamo sami sebe. Stah da se suočimo sa našim najdubljim mislima koje ponekad mogu biti tako surove i opasne. Ali, s druge strane, postoji i ona vedrina u nama, ona toplota i energija kojom zračimo, a koje su totalna suprotnost našoj podsvjesti. I upravo tu leži taj naš stah. Stah koji treba da prevaziđemo i na taj način da se pomirimo sa nama samima, jer tek tada mi uspjevamo sebe objektivno upoznati i uvesti u realan svijet.

Poznati njemački pisac 19. vijeka svoju ličnu borbu je obilježio romanom Demijan. Period prvog svjetskog rata, te očeva smrt, sinova bolest i ženin nervni slom, događaji su koji su bez sumnje uticali na Heseovo stvaralaštvo. Naročito je u djelu “Demijan” uočljivo njegovo traganje za sopstvenim identitetom. Pokušavao je da pronađe sam sebe, da pronađe most koji spaja svijet koji mu je nametnut i svijet koji je osjećao. 

Emil Sinkler kao ogledalo Heseove ličnosti, otkriva nam dubinu Heseovog stanja i gorčinju njegovih osjećanja. Još od ranog djetinstva Sinklera muče dva kontrastna događaja – boravak u toplom domu, u društvu voljene porodice i gorko iskustvo i mučenje od strane njegovog prijatelja Kromera. Ovaj  drugi događaj je ostavio na Sinklera mnogo jači utisak od prvog. Upravo je ta surova realnost probudila svu sumnju u iskrenost i toplinu njegovog doma. Prevladavao je osjećaj ogorčenja i sumnje u sve postojeće do tada. Sinkler sve dublje upada u tamni svijet. Na nagovaranje Kromera on krade novac od roditelja i na taj način biva sve više opsjednut noćnim morama i na korak od propasti jednog zdravog života. Zahvaljujući novom i inteligentnom učeniku Demijanu, on uspjeva da riješi svoju situaciju, ali istovremeno pada u neku euforiju, te se povlači u sebe i svoj svijet, u svom skromnom domu. Međutim, za vrijeme puberteta, Sinkler ponovo biva na korak od mračnog svijeta te se prepušta Demijanovim putokazima na putu do njegove zrelosti. Demijan je došao kao spasilac tokom Sinklerove borbe kroz odrastanje i adolescenciju, ali je isto tako došao  kao neko ko je probudio u Emilu svu sumnju u sve postojeće. Napustio ga je kad je Emilu bio najpotrebniji, u nejtežem periodu svog života, kada je jedini izlaz vidio u alkoholu. Nije bio daleko od same propasti, izgubljen u sopstvenoj egzistenciji. Demijan, kao simbol svega mističnog u romanu namjeravao je da Sinkler, na taj nacin, sam pronađe ispravan put kojim treba da ide. I upravo to je uspio. Sinkler, naišavši na nepoznatu djevojku, mjenja svoj stav i na taj način pronalazi sam svoj put nazad. U očima te djevojke pronašao je neku sigurnost i motivaciju za dalji i bolji zivot. Pronašao je u njoj svog druga i spasioca Demijana.                                                           

Sinkler nije odustajao. Pravo je oličenje osobe koja je u neprestanoj borbi. U borbi da u potpunosti upozna samog sebe u bilo kakvoj situaciji. Postoje i trenuci kada poklekne i preda se sudbini, ali se nikad ne miri sa postojećom situacijom ma kakva god ona bila. Sinkler je poput onih koji se neprestano mjenjaju u skladu sa situacijom i osjećanjima.                            

Na univerzitetu  Evil se ponovo susreće sa Demijanom, koji ga ustvari nikada nije napuštao. Uvijek je bio prisutan, bilo to vidljivo ili čak  nevidljivo. Demijan se uvukao u Sinklerov život kao nešto uzvišeno koje je posjedovalo snagu, hrabrost i uvjerljivost koja je Emilu bila potrebna. Bio je simbol božanstva koje je bilo potrebno Emilu da bi pronašao svoj put do sebe samog i na taj način pomirio dvije strane svijeta u sebi.                                                                Sinkler je za vrijeme ponovnog viđenja sa Demijanom, upoznao njegovu majku Evu, koja mu postaje nova nada za dalji zivot. Ona mu daje snagu, bez trunke staha i sumnje, da vjeruje u sebe. Ona postaje njegova sudbina. Bilo je tu nečeg posebnog koje je povezivalo ova tri svijeta. Sinkler, Demijan i Eva. Izgubljenost, spas i nada stopljeno u jedno.

Ono što posebno istiće samo djelo, jeste Heseova uspješnost u opisivanju samog razvoja Emilove unutrašnjosti. Iako pisan na jednostavan način, roman jasno ukazuje na postojeći kontrast naše stvarnosti. Na primjeru Emila, lako je uočiti sudar dva svijeta, sudar između dobra i zla. Takođe, u samoj suštini Heseove priče o Emilu, leži putokaz za put kojim svaki čovjek treba da ide, uprkos svim preprekama. Odnosno, u svakom čovjeku se krije jedan Demijan.  Taj dio  čovjekove biti često bude neprimjetan, ali postoji. Ponekad se može desiti da i upoznamo nekog Demijana ili Evu. Lako je prepoznati takvu osobu, punu iskrenosti i energije, koja ti daje podsticaj i hrabrost za dalje, te ti ukazuje na izlaz iz one mračne strane čovjekove istine. Da li jedan Demijan ili Eva mogu promjeniti sudbinu nekom, kao što su to uradili Sinkleru, pitanje  je same volje te osobe. Ali jedno je sigurno, iza svake namjere se krije pozitivan ishod.  U našoj današnjci postoji mnogo Kromera. Mnogo ograničenih i ogorčenih ljudi, kojima je zanimljiviji tuđi život od svog ličnog. Ljudi koji su u svakom trenutku u potrazi za raznim smicalicama i prevarama da bi na taj način sebi priuštili trenutak zadovoljstva. Žalosno je što današnje okolnosti još više tjeraju ljude da budu slični Kromenu. Bilo svjesno ili nesvjesno, oni se predaju njihovoj sudbini. Oni ne znaju da život mogu oblikovat onako kakvog ga žele, ali  da prije toga moraju oblikovat sami sebe. Oni se boje puta kojim je Sinkler išao. Istina je da je i u Emilu na trenutak prevladao  Kromer, ali on je uspio zahvaljujući svojoj drugoj polovini, koja je bila jača, da se izbavi od tog zla. Sama spoznaja da postoji i takva osobina u njemu, veliki je korak ka spasenju. Demijan, kao njegov spasilac, naučio ga je kako da se ophodi sa svojim problemima i prolaznom nesrećom.   "To je bio taj Demijanov pogled. Ili je to bio taj koji se u meni nalazio. Taj koji sve zna”  On je bio Emilov idol. Samovjeren i talentovan mladić od kojeg je toliko toga naučio. Koji je uspio od nespretnog mladića da izgradi zrelu i odlučnu osobu od njega.

Djetinstvo i život Hermana Hesea ukazuju na mnoge sličnosti sa onim koje su karakterisale Sinklerovo odrastanje. I jedan i drugi su imali strogog oca i nježnu i skromnu majku, jednu stariju i jednu mlađu sestru. Takođe,opisano vrijeme u gimnaziji, ukazuje na mnoge paralele. Slično Sinkleru i Hese se često predavao piću, sa lošim manirima. Takođe sam naišla na podatak, da je Hese često padao u jake depresije te  da je njegova psihologija liječenja bila u mnogome slična sa terapijskim razgovorima sa Pistoriusom koja se spominju u romanu.             Prema tome, mnogo razloga ukazuje na Heseov podsticaj da napiše djelo Demijan. A sama činjenica da je djelo pisano u prvom licu nagovještava da ovaj roman može biti neka indirektna autobiografija samog pisca. Možda je na taj način pokušao da se izliječi od svog unutrašnjeg nemira ili pak da upozna ljude sa istinom koju je on lično okusio. Da ukaže na to da uvijek živi jedna zla polovina u nama, posebno u mladim ljudima današnjice. Možda je čak pokušavao jednim djelom da bude on sam Demijan nekoj izgubljenoj duši ili bar da ukaže na taj sukob sa  kojim bi se ljudi trebali suočit. Sukob koji karakteriše sve osobe koje smatraju sebe individualcima, a ne kolektivistima. Sukob između onog nevidljivog koje je u nama i onog vidljivog koje je izvan nas. U svakom slučaju, bez sumnje, ovo djelo predstavlja Heseovu ličnu borbu sa svojom sudbinom i pokušaj da pronađe sam sebe u takvoj situaciji.  Ko zna možda je upravo nakon ovog romana uspio da pomiri sebe sa prirodom.  Da pomiri ono kreirano i ono nametnuto u njegovom životu. Da pobjedi svoj stah da upozna samog sebe. Smatram da tek kada upoznamo sami sebe mi prestajemo da se plašimo onoga što izvire iz nas. Prestajemo da se plašimo nas samih, naših misli jer postajemo svjesni da su oni dio nas, oni su mi.

                                                                                               

ČOVJEK  RENESANSE

Da li ste se ikada osjećali nemoćno? Ne znate kako dalje? Šta slijedi? Potpuno ste izgubljeni u prostoru i vremenu? Imate osjećaj da ne pripadate ovoj sredini, da vas niko ne razumije? Da li ste ikad osjetili otuđenost? Niste u stanju da nađete isti jezik sa drugima? Isti put sa drugima? Vaše razmišljanje okruženje osuđuje, ili nemate nikoga kraj sebe da ga cijeni, poštuje, podrži?

Čovjekova psiha je ta koja pokreće čovjeka na svoje ponašanje, razmišljanje, gledište na svijet... A vrijeme, istorija, učinili su da dođe do drastičnih promjena, kako u samom razvoju tako i u čovjekovom umu. Da, istina je da je čovjekov um pokretač čitavog društva, evolucije, novih ideja. Jer, čovjek je veza između prirode i društva. Upravo čovjek daje prirodi moć stvaranja, moć novih ideja, inovacija.  Da bi razumjeli stvarnost moramo razumjeti ideju koja je u toj stvarnosti. A naša sadašnjost je upravo posledica vječnih ideja.

Kako je sve počelo? Kada je došlo do tog preokreta ljudskog uma , do “ponovnog rađanja”? Odgovor na ova pitanja nalazimo u periodu renesanse, periodu svjetske istorije koji je vrlo malo trajao ali koji nosi značajne i brze promjene kako u čovjekovom obrazovanju, tako i u njegovim ulogama i djelatnostima kojima se bavio i načinu na koji ih je obavljao. Period renesanse karakteriše isključivo čovjek kao pojedinac, izdvojen iz grupe i oblikovan kao potpuno nezavisna personalnost. Na ovaj način možemo bliže prići istini. Jer kao što je rečeno mi danas živimo u posledicama prošlih događaja. Možda na taj način shvatimo i neke nama do sada nejasne činjenice, te promjenimo naše razmišljanje o mnogim stvarima koji nam se sada čine tako komplikovanim i neobjasnjivim, te počnemo drugačije da razmišljamo i gledamo na njih.

Jeste li se ikada zapitali zašto postoji razlika između muskarca i žene, kako u fizičkom tako i u psihičkom pogledu? Zašto su muškarci jače građe, sa više mišića i izraženijim crtama tijela? Zašto muškarci imaju bradu, a žene nemaju? Zašto je njihov glas mnogo dublji od ženskog glasa? Zašto žene imaju “mekše” srce od muškaraca, te su nježnije, osjetljivije, osjećajnije? Zašto je životni vijek žena mnogo duži nego kod muškaraca?

Odgovor i objašnjenje današnjih činjenica o čovjeku leži još u drevnim vremenima. Oduvijek su žene bile te koje su samo čuvale i odgajale djecu. A muškarci su bili ti koji su vodili računa o sigurnosti svoje porodice, obezbjeđivali hranu i štitili svoju porodicu. Otud objašnjenje zašto muško tjelo ima veći broj mišića, veću snagu i grubost. Dok je kod žena, posvećene svojoj djeci, došla do izražaja njihova nježnost, ljubav i brižnost. Žene su još od tada, kroz dalje vijekove imale samo tu ulogu. Čak ni u doba renesense kada je došlo do totalnog preobražaja, žene nijesu uspjele da se izbore za druga prava i promjene svoju ulogu u društvu. Renesansna žena kao da je bez lica. Uprkos borbi za bolji položaj, period renesanse ne ukazuje na nikakve promjene po tom pitanju.  Njihovo zanimanje i identitet ostalo je da se ogleda u majčinstvu. Od njih se očekivalo da njeguju svoju djecu i  obrazuju ih. Posebno žensku djecu i to do njihovog braka, a mušku do njihove sedme godine. Djeca su se u doba renesanse masovno rađala. Ovaj običaj se rodio još od ranijih vremena kada je glavni cilj bio širenje nacija, odnosno što veći broj stanovnika. Početak 15. vijeka je obilježio slučaj kada je supruga Venecijanca Franceska Marcela, rodila čak 26 djece, premašujući svaku granicu do tada. Međutim, rađanje, kolika god to bila privilegija kod žena, budilo je i strah kod majki. Smatra se da je rađanje ujedno i blagoslov i kazna i to kao posledica Evine dvoličnosti u raju. Rađanje prvog djeteta je čak ponekad izazivalo bolesti, pa i smrt. Pamti se slučaj kada je rođenje prvog djeteta, jednu Engleskinju, gurnulo u šestomjesečnu depresiju te je zatim uslijedila njena smrt. U zimu 1774. godine je čak uslijedila porodiljska groznica koja je opustošila jednu edinbursku bolnicu i u roku od 24 sata zarazile su se sve žene koje su se tada porađale i nakon toga umrle. 15. vijek takođe karakteriše period kuge, virusa, turbekuloze kao i gladi, pri čemu je 30% djece umrlo. I Magdalucija, supruga Franceska Marcela, koja je rodila 26 djece je izgubila trinaestro. Tako da se bez sumnje  može reći da su za renesansne majke,  novorođenčad bila samo privremena bića kojima se pružala privremena pažnja.

Broj nataliteta se od vremena renesanse do današnjih dana masovno smanjio. Mnogi su razlozi koji uticali na ovu činjenicu. Oduvijek je postojala ideja o brojnosti porodice kao i o što većem broju muške djece radi nasledstva bogatstva, znanja i moći. Međutim, danas nije toliko zastupljeno takvo razmišljanje iako i dalje postoji porodica koji “pate” za sinom radi nastavljanja svoje loze. I danas su majke usredsređene na svoju djecu stim što one imaju mnogo veću slobodu, nego u vrijeme renesanse. I priroda je odigrala svoju ulogu po tom pitanju. Dok su majke svoju djecu, u doba renesanse, dojile od 18 do 24 mjeseca, u današnje vrijeme se dojenje prirodno ograničava do otprilike 8 mjeseci. Međutim, bilo je i slučajeva iz gradova renesansne Evrope, gdje su žene odbijale da doje svoju djecu, iako se to smatralo grijehom. Dešavalo se da su ženama ponekad i protiv svoje volje muževi zabranjivali izgled majke koja doji. U tim slučajevima, djeca bogatih hranjena su iz grudi siromašnih koje su često ostajale bez svoje djece ili imale dovoljno mlijeka za čak nekoliko beba. Međutim, zbog pogrešne njege, u rukama seoskih dojilja je umrlo mnogo djece, vjerovatno zbog odsustva majčine ljubavi. Čak se dešavalo da bi dojile same ubijale tuđe dijete, i to najčešće pri spavanju. Pretpostavlja se da je to bilo iz zavisti što njihovo dijete nije preživjelo. Možda su dojilje, na nekin način, i zlostavljale djecu koja su im davana na staranje, što je vodilo ka umiranju U Firenci u 15. vijeku se čak bilježi stopa smrtnosti djece između 25% i 60%. U antičko doba je to bio uobičajen način za smanjivanje stanovništva, posebno ženskog. Međutim, u vijekovima hrišćanstva čedomorstvo je bilo zabranjeno i osuđivano smrću. I upravo su mnoge žene doživjele ovakvu sudbinu, jer je čedomorstvo bilo glavni uzrok pogubljenja renesansnih žena.

Sudbina mnogih renesansnih žena nije išla baš kao po loju, osuđene samo na majčinstvo, svoju sreću nijesu mogli da pronađu ni u partnera. Druga priča je pričana u tom vremenu nego danas. Danas brak predstavlja prvenstveno prijateljstvo, međuzavisnost, međusobnu naklonost i poštovanje. Međutim ovaj oblik porodičnog zajedništva se razvio tek u predmodernom periodu. U doba renesanse su bili u pitanju ekonomski interesi pod pritiskom roditelja kojima je miraz koji se isplaćivao mužu igrao veliku ulogu. Ovakav oblik se u današnje vrijeme još uvijek može sresti uglavnom u islamskoj kulturi. U slučaju kada je dolazilo do odbijanja udaje za izabranika svojih roditelja, kćerka bi bila prognana, tako da su bili rijetki takvi slučajevi. Opravdani razlozi za poništavanje i razdvajanje braka mogli su jedino biti krvno srodstvo, preljuba ili ponekad i nasilništvo muža. U doba renesanse se takođe probudio patrijahalizam kao i model gdje je žena potcinjena autoritetu svoga muža.

Sve ove činjenice dovoljne su nam da zaključimo da je žena u doba renesanse potpuno gubila svoj identitet u bračnoj vezi, potčinjena volji drugih, kako u svojim društvenim odnosima tako i od strane muža od kojeg je bila zakonski i ekonomski zavisna.

Pored odgoja djece, žene su takođe imale obaveze u domaćinstvu ili u sklopu porodične zajednice. U Francuskoj, u najnižim staležima, djevojčice su takođe bile žrtve  obavljanja mnogih poslova, dok su dječaci nasleđivali ono što je imalo da se nasledi. Za mnoge siromašne žene jedina mogućnost je bila prostituisanje, što je takođe predstavljalo oblik ženskog rada. U srednjem vijeku se prostitucija trpjela, dok je u doba renesanse prihvaćena, odnosno institucionalizovana, tako da su prostitutke stekle izvjestan status. Ovaj oblik ženskog rada nije bio mnogo razvijen u dijelu Evrope kao u raskošnim gradovima Italije. Čak postoji podatak da je od ukupnog broja stanovnika Venecije (100000) u 1500. godini, gotovo 12000 bilo prostitutki.

Ženski svijet je, zaista bio jako ugrožen, čak do te mjere da se ženskom djetetu nije radovalo, te je u samom startu bilo nepoželjno. A upravo zbog velikog broja ženske populacije muškarci srednjovjekovnog hrišćanskog svijeta podigli su ženski manastir. U doba renesanse u 15. vijeku u Italiji, oko 15% svih žena bile su kaluđerice ili su živjele u manastirima. Bilo je onih koji su odlazile dobrovoljno u manastir u potrazi za svetačkim životom, međutim bilo je i onih koje su prisiljavane radi ekonomskih razloga. Međutim, mnoge žene su tragale za mirom  i dostojanstvom u religioznom životu. Možda su upravo na taj način nalazile svoju sreću, poštovanje i osjećaj priznatosti. Među ženama koje su napredovale u crkvenim redovima renesanse ističe se, sveta Katarina Sijenska iz 14. vijeka. Kada su obične zene svojevoljno pristupale manastirskom životu i ostajale u njemu, one bi se zatvarale i povlačile u sebe unutar zidina manastira. Žene koje nisu bile u manastirima iz različitih razloga, a željele su to, imale su druge mogućnosti da izraze svoju vjeru izvan manastira, kao na primjer klecanje satima na trgu ili u vidu pružanja dobrotvornih aktivnosti. Međutim, žene koje su bile izvan manastira a nijesu imale želju za religioznim životom, u renesansno doba su smatrane vještivama. Smatra se da je vještičarenje nastalo u Alpima u 16. vijeku, takođe se smatralo da su žene više sklone da budu vještice upravo zbog njihove slabosti, neinteligencije i lakovjere. Od 1480. do 1700. godine više žena je usmrćeno zbog vještičarenja nego zbog svih ostalih zločina zajedno. Među Italijankama nije bilo mnogo vještica, ali su one zato osuđivane za druge zločine vezano za crkvu. Tačnije, one su uglavnom bile podložene protestantizmu.

S druge strane, u periodu od 14. do 19. vijeka, do izražaja dolazi visoka renesansna kultura Evrope, koja se ogledala kod žena koje su težile ka vršenju vojne i političke vlasti. Velika važnost se pridavala obrazovanju žene i to u pogledu umjetnosti i književnosti. Žene iz višig staleža, obrazovale su se kombinovanjem formiranja karaktera i učenja ručnog rada, dok su neke djevojke išle u školu da bi naučile da čitaju. Međutim, primarni cilj ovog programa nije bio da se žena obrazuje za stručnost, već da se obrazuje kao dobra majka. U nekim mjestima je obrazovanje bilo isključivo elementarno uz minimalna uputstva za čitanje i pisanje, dok su u nekim aristokratskim internatima, djevojke dobijale srednjoškolsko obrazovanje. U 17. vijeku se posebno razvila ova protivreformacija. U Italiji, 15. vijek je obilježio čudo renesansne kulture – učena žena sa pravim latinskim obrazovanjem. Ova Italijanska pojava obrazovane žene je donekle ponovljena u Njemačkoj, Francuskoj i Engleskoj. Uprkos steknutom znanju, od žene se isključivo zahtijevalo da time zabavlja članove porodice i posjetioce, kao i da privuče odgovarajuće muževe.

Da li je je na ovaj način ženski svijet postao cjenjeniji? Je li žena uspjela da se djelom izbori za lična prava? Da li je tada uspjela bar malo da umanji tu razliku između muškog i ženskog roda? Žena se neprestano borila za svoju ulogu u svijetu. Srednjovjekovni period obilježio je žensko ćutanje koje joj se priređivalo. Međutim u 17. vijeku, žene su se otvorile kroz pisanje poezije i proze na narodnom jeziku. Uglavnom su pisale o porodici i Bogu. Pisale su o svojoj djeci, za svoju djecu i svojoj djeci, donosno o Bogu, za Boga i Bogu. Žanrovi koje su žene koristile da se izraze, znatno su se proširili tokom vijeka. Dugo vjekova je nastavljana stara tradicija netrpeljivosti i mržnje muškaraca prema ženama. Međutim, bili su i oni koji su ženama pružali svoju podršku. Najistaknutiji branilac prava žena da uče i napreduju bio je njemački naučnik Kornelije Hajnrih Agripa fon Neteshajm, koji je tvrdio da je jedina razlika između muškarca i žene anatomske prirode i da su svi rođeni sa istim ciljem, sa duhom i razumom.

Kako vi gledate na ovaj odnos muškarca i žene? Zar su žene krive što im je majka priroda podarila osobine koje imaju i izgled koji nose? Zar su sve žene krive što je Eva počinila grijeh? Zašto muškarci nijesu “kažnjavani”? Zar nije Adam bio veći grešnik na početku vremena ljudskog roda? Smatrate li vi da je kazna biti žena? Renesansa kao i vrijeme prije renesanse nijesu davali značaj ženskom liku osim, zadatak rađanja, ali upoređujući sa današnjicom mnogo toga se izmjenilo. I bez mišića ili brade one su uspjele da se izbore za svoja prava. Istina, da nije bila fizička borba u pitanju. Ali, zar nije biološki dokazano da je mozak kod žena razvijeniji od mozga muškarca. Oružje je u samom umu žene. I dan danas postoje razni pokreti za prava žena i dan danas nema potpune ravnopravnosti žena u odnosu na muškarce. Ali bar ima pozitivnih ishoda od tog truda. Zar biti žensko nema svoju prednost? Činjenica je da niko ne razmišlja na isti način. Ne postoji zajedničko znanje, samo individualno. Slažem se stim da žena ne treba da ima potpuni autoritet, vrijeme je pokazalo da ženama ponestaje snage. Ali isto tako vrijeme je pokazalo da je status žene napredovao, tako da će isto tako vrijeme pokazati koje će promjene da uslijede po tom pitanju. Ipak bi trebalo da ostane ponešto i za muškarce J

A.D. 33. GODINA KOJA JE PROMJENILA SVIJET

Toliko je neodgovorenih pitanja i nerazumnih činjenica zarobilo našu današnjicu...Toliki je haos u najjednostavnijim stvarima i slikama života... A još više je uzaludnih traganja za istinom, realnom stvarnosti,  traganja za vremenom ...                   

Gdje se krije tajna istorije čovječanstva, istorija nšse kulture, vjere i moći? Šta je to čovjek, duh, priroda?...  Što dublje ulazimo u odgovore tih pitanja to se sve više gubimo u besmisao svakog zaključka. Toliko je dokaza, knjiga, spisa i savremenih filmova na tu, uvijek jednu te istu, temu. Ali ipak nešto nedostaje, bar jedan red ili ona najvažnija rečenica, a možda samo tačka na kraju. Tačka kao znak da je već sve rečeno i naučeno, da nema promjena. Tačka kao jedini simbol istine bez sumnje.                                    

Vraćamo se u godinu 33.  Godina koja je značajna za mnoga dešavanja današnjice, za kulturu, politiku, književnost, religiju i ponašanje ljudi. Godina  koja je promjenila svijet!  Da li upravo ta godina krije odgovor na sva naša pitanja? Da li je baš u toj godini sadržana sva sudbina čovjecanstva, našeg postojanja, sudbina vječnosti jedne ideje, sudbina  toka ovog vremena?

Koji su to istoriski događaji  i  sudbine od istorijske važnosti koji obilježavaju 33. godinu? Ko je zaslužan za tolike promjene u istoriji, za promjene misli u vremenu? Da li je dovoljno ovo što za sada znamo? Ili se u nama budi znatiželja za što više informacija toga misterioznog perioda? Ili nas je možda strah da dođemo do nekog saznanja koji  nam može remetiti dosadašnja razmišljanja?

Pratimo događaje jednog vremena u kojem se blisko ispreplicu različite niti  i to uglavnom rimske i jevrejske. Sa jedne strane imamo vladavinu moćnog i poštovanog cara  Tiberija, čovjeka sa malo riječi ali jakim autoritetom. Dok sa druge strane imamo učenje Isusa iz Nazareta, koji se bori za vjeru i moral među ljudima. Ono što je ključno za ovaj period upravo jeste sudar ova dva istorijska pojedinca, sudar  dva svijeta, dva kraljevstva. Do čega će dovesti njihov sukob? Je li istorija i poznavanje tog vremena dovoljno jaka da nas uvede u srž te istine? Rim i Jeruzalem za to su vrijeme takođe simbolični gradovi  za istoriju Zapada i svjetske civilizacije. Pod vladavinom Tiberija, Rimsko carstvo je uspostavilo ‘rimski mir’, Pax Romana, dok je ime grada Jeruzalema značilo ‘temelj mira’. Rim je predstavljao vladavinu građanskog zakona pri čemu je postojala ideja koja je nadizala dijela loših pojedinaca, osuđujuci ih na smrt i pakao. A Jeruzalem je definisan kao “jednobostvo” i ogledao se u moralnoj jasnoći drevne jevrejske vjere.                                                                                                                        Kao sto je već rečeno  prisutan je i veliki kontrast između Tiberija i Isusa. Pokazalo se da je Tiberijeva vladavina na  početku bila uzorna, oblikovana prema idealima koje je postavio August. Ali vremenom sve je više izbijala nasilna crta njegove ličnosti, koja se ogledala u njegovoj želji da proširi svoju vladavinu na sve četiri strane svijeta i gospodari čitavim svijetom. Tiberijevi zakoni i politika takođe su rezultirali opreznom i stabilnom administracijom koja je podupirala rimski mir. Ponekad se radi tog mira pribjegavalo zastrašujućoj represiji, kao što je bilo protjerivanje čitavog jevrejskog naroda iz Rima.  Tiberije je uživao u mučenju drugih, posebno svojih robova, čak ni prema ženama i djeci nije imao milosti, znao je svoj bijes iskaljiti na prvog koji bi naišao. Poznato je da su istoričari Tacit i Svetonije, bez imalo pretjerivanja u najmračnijim mogućim tonovima opisali  Tiberijevu vladavinu vladavinu.  

O Isusu (ili Hristu kako su ga takođe nazivali grci jer je u prevodu ta riječ značila Mesija) saznajemo na osnovu četiri jevanđelja u kojima su sažeti događaji Isusova života i njegovo učenje. On je najavljivao Božije nebesko kraljevstvo, kraljevstvo koje nadilazi sve nacije, države i civilizacije. Jasno je davao do znanja da njegovo kraljevstvo nije od ovog svijeta, neizbježno političkog i prolaznog, već se odnosi na vječnost. Ovdje jasno uočavamo razliku Isusa i Tiberija koji je bio isključivo politički nastrojen. Isus je već mnoge bio pridobio svojim živim i slikovitim učenjem. Iako mu je nedostajao učeni judejski naglasak službenih religioznih učitelja, on je propovjedao sa autoritetom. Govorio je kako je on dobri pastir  koji čuva svoje ovce, Božiji izabrani narod određen životom i propisima hrama u Jeruzalemu. Ovdje ovce  jasno simbolizuju Jevreje tog vremena. Oni koji mu nisu vjerovali jednostavno nisu bili od njegovih ovaca. Za razliku od Isusa, Tiberijevo učenje bi se odražavalo tokom večere pri čemu bi on postavljao pitanja grčkim učenicima temeljena na knjigama koje bi on u toku dana pročitao. Kao što je rečeno, postoji  kontrast između Isusa i Tiberija iako je i Tiberije sebe voljeo vidjeti kao Princa Pastira. To zaključujemo ona osnovu njegove naredbe „želim svoje ovce ostružene, a ne oderane“ , pri čemu je namjeravao suzbiti nepravdu u provincijama.

Za razliku od prethodno navedenog, jedno su imali zajedničko - bili su izdani od najbližeg, od prijatelja sa povjerenjem. U tom kontestu možemo povući paralelu između Tiberijevog Sejana i Isusovog Jude.                                                                                                                       

Lucije Elije Sejan bio je prefektpretorijanske garde  i u jednom periodu vladavine rimskog cara Tiberija bio je de facto vladar Rimskog carstva. A kada je preminuo Tiberijev sin Druz, Sejan je nakon toga definitivno postao najuticajnija ličnost na carskom dvoru. Uspeo je da nagovori cara da dozvoli trajno stacioniranje pretorijanaca u Rimu. Garda je prije toga bila rastrkana po okolnim italskim gradovima i njen dolazak u Rim je ju je učinio još važnijim političkim faktorom. Naravno, time je pretorijanski prefekt, zadobio još veću moć. Po rijecima istoričara Tacita, Sejan je svoju ulogu upotrebio da u Rimu zavede pravu strahovladu. Međutim, Tiberije počinje sumnjati u Sejanove ambicije, koje su i njegov carski život dovele u opasnost. A saznavši da je Sejan umješan u smrt njegovog sina Druza, kao i za druge upletenosti i zavjere od kojih caru jasno prijeti opasnost, on odlučuje na odmazdu. Pri tome „čisti“  Rim od  svih Sejanovih prijatelja i svega što je bilo stvarno ili izmišljeno vezano za njega. Dugo vremena poslije ovog slučaja Tiberije se oporavljao od prevare i nereda koji je Sejan ostavio za sobom. Ovaj period blizak 33. godini, karakterističan je po Tiberijevoj strahovladi. Te godine zbog nestašice valute izbila je finansijska kriza. Tiberije je reagovao naredbom da se u osamnaest mjeseci sve privatne finansije moraju dovest u skladu sa zakonom. Rezultat je bio izostanak čvrste valute, jer su svi dugovi pozvani odjednom, a zemlja i posjedi mnogih došli su u pitanje. Međutim nakon rješavanja pitanja finansijske krize, nastao je novi problem i to nestašica hljeba u Rima. Ali i taj problem je riješio najvećom mogućom nabavkom žita iz obližnih provincija.                                                       

I Isus je platio izdaju od strane jednog od svojih dvanaestorice apostola, Jude. Juda je  za 30 srebrnjaka Isusovo tijelo predao Farizejima, protivnicima Isusovog učenja. Farizeji su takođe bili vjerska skupina koji su se oslanjali na teoriju i praksu čišćenja života kao i na to da budu različiti u vjeri i životu.  Juda je primjetio je da bi mogao doći do lakog novca dajući informacije gradskim i hramskim  starješinama o Isusovom kretanju. Neki dokazi ukazuju na to da je Juda često znao i posegnuti u zajedničku blagajnu koja mu je bila povjerena. S’ ovim stavom i izdajom nevinog Isusa simbol je najodbojnijih i najomraženijih ličnosti u ljudskoj istoriji. Isus nije bio politički nastrojen niti kao ratnički vođa, ali uprkos tome njemu su se suprostavljali ljudi sa vlasti, upravo zbog temelja njegovog učenja. Smatran je lažnim vođom Jevreja jer je do toga vremena bilo brojnih promašenih mesija i potencijalnih spasitelja. Iz toga razloga morao je umrijeti u javnosti i to na sramotan način kako bi svima izbrisao tu ideju da je on ’veličanstveni, pobjedonosni Mesija’. Isus je predosjećao svoj poslednji čas. Dobro je poznat istorijski trenutak vezan za poslednju Isusovu večeru zajedno sa apostolima. Izgovarao je oproštajne riječi, riječi rastanka nad vinom koje je predstavljalo njegovu krv koja će se proliti za žrtvu i hljeb koje je predstavljalo njegovo tijelo koje će biti slomljeno. Te iste večeri Isus je znao da će ga jedan od njegovih dvanaest apostola izdati. To je javno i rekao i indirektno se i obratio  Judi...  Još nije bilo kasno, mogao je spriječiti Judu, mogao je da promjeni svoju sudbinu. Imao je izbor. Međutim, upravo u ovom njegovom postupku vidimo tu razliku sa carem Tiberijem koji je totalno suprotno reagovao od Isusa, pogubivši  Sejana. Suđenje i pogubljenje Isusa jedno je od najbolje zabilježenih događaja kako te godine tako i čitavog prvog vijeka.  Optužba je glasila da je, prema svjedocima, Isus proricao razaranje hrama i izgradnju novog. Međutim, kako je već pomenuto, on nije bio politički usmjeren, već je božijim hramom smatrao sebe, kao Mesija. Kasnije, razaranje hrama očita je paralela razaranja njegova tijela. Uprkos tome, on biva razapet od strane rimskog prefekt Poncije Pilata u Jeruzalemu zbog „kršenja rimske vlasti“. Poncije Pilat je bio čovjek pod Tiberijevom Rimskom upravom najpogodniji da  posluži  u planovima hvatanja i ubijanja Isusa. Upravo se u tome primjećuje taj sudar dvije sile, Isusa i Rimskog carstva, odnosno cara Tiberija. Pri tome, važno je naglasiti Isusove poslednje rijeci kojima je htio da opravda rimski narod i čin njegovog razapnuća: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.”

Jasno je da su Isus kao i Tiberije istorijske licnosti koje su u svakom pogledu ostavile trag u vremenu. Ne samo što su obilježili 33. godinu, već su i gospodarili paralelno, sjedne strane politički, a sa druge duhovno. Jedan je zahtjevao žrtve, dok se drugi žrtvovao. Isto tako, jedan je poznavao samo moć i mržnju, dok je drugi pružao ljubav i zahvalnost. Mnogo je pisano kako o ovoj ključnoj godini tako i o njima. Jevanđelja nam otkrivaju o Isusu Hristu slično kao što nam spisi od Tacita, Svetonija i Diona Kasija otkrivaju Tiberijeve poslednje godine.

Isus je bio taj koji se žrtvovao za svoj narod. Jedini on, koji je izgradio vjeru u ljude, koji je „sišao na zemlju“ da okupi svoj narod i nauči ga da vjeruju i poštuju. Naglašavao je unutrašnju, subjektivnu čistoću. Ono što je mesijansku figuru u Isusovo doba činilo toliko privlačnom upravo jeste ideja Božijeg saveza s njegovim izabranim narodom.  On je bio jedini koji je želio da uspostavi Božije kraljevstvo na zemlji bez upotrebe oružane sile. Univerzalno uvjerenje je ipak bilo da je smrt siguran dokaz da je on lažni mesija. Međutim, uvjerenje sljedbenika da je Isus pravi mesija temeljilo se na uvjerenju da je nakon smrti vaskrsnuo. Taj je dogadjaj 33.godine uzrokovao  promjene u temeljima kulture, obilježivši početak hrišćanstva. Ono što je učinilo hrišćansku vjeru jedinstvenom u promjeni  svjetske istorije bilo je njezino uvjerenje da se Isus vratio iz mrtvih. Pitanje je  koliko bi još dugo hrišćanstvo opstalo da se zasnivalo samo na Isusovom učenju za vrijeme njegova života, odnosno da nije pobjedio smrt.

Nešto misteriozno, pa ipak stvarno ušlo je u svjetsku istoriju. Da li je ovo istina za kojom tragamo? Da li je ovo odgovor na sva naša pitanja ili ovo samo ograničava čovjekovu misao? Da bi pokušali razumjeti svijet 33. godine potrebno je zaroniti u duh toga vremena, u kojem su događaji oblikovani ne samo ljudskim djelovanjem, već i duhovnim, anđeoskim i božanskim upletanjem. Da li je Isus svojim vaskrsnućem dokazao istinu svog učenja? Kako je vlast na ovo reagovala? Da li je ovo dovelo do rađanja crkve? Da li je crkva tada bila hrišžanska ili jevrejska skupina ljudi? Poznato nam je da su jevrejska I hrišćanska religija bili u međusobno neprijateljskim odnosima, ali isto tako se smatralo da su hrišćani izdanak Jevreja. Temelje je bilo isto, isti korijena, ista klica nastanka.                                                                                      

Što se tiče hrama, raznovrsnost jevrejskih pokreta i vjerovanja u Isusovo doba nije bila toliko vidljivo. Hramski kult činio je srž jevrejskog obožavanja. Hram je bio Božiji dom.  A krst? Krst je simbol njegove žrtve za tuđe grijehe, kao i simbol smrti za istinu, vjeru i narod. Do dana današnjih tokom svih vjekova, krst i dalje sadrži to simbolično značenje, kako kroz kniževnost, tako i u slikarstvu, arhitekturi i skulpturi.

Da li je ovo sve napisano dovoljan dokaz našeg postojanja? Jesmo li se uspjeli, kroz saznanje ovog važnog događaja, malo više približiti istini? Ili je ovo samo jedno prolazno uvjerenje da bismo na trenutak prevarili naše učenje? Zar nije sve tako jednostavno samo ako želimo da to prihvatimo na taj način, bez puno sumnje u istinu? Da li je zaista 33. godina presudila mnoge puteve ovog svijeta? Da li je ova godina zaista promjenila svijet?